-Piše: Nikola Ivanović

Ostaje žalosna činjenica koja nikoga u Crnoj Gori direktno ne optužuje, a puno govori o nama i podjelama koje traju od podgoričke 1918. Bez obzira na to o kakvim se podjelama radi, svejedno, ne može se ovakvoj podjeli pripisati makar privid evropejstva. S nultom tolerancijom ne može se u EU.
Koliku količinu istine možemo da podnesemo? U uslovima nulte tolerancije - postoji samo „moja” istina koja traje 100, odnosno 73 godine pa tim podjelama postajemo skladište raznolikih frustacija - političkih, ideoloških i kulturnih.
Recimo, za Srbe crnogorske matična država je Crna Gora, dok lideri nacionalnih manjina, koje čine 0,98 odsto, 5 odsto ili 12 odsto javno ističu da su njihove matične države BiH, Hrvatska ili Albanija i drže upravljački paket u Crnoj Gori. Koju količinu istine možemo da podnesemo tvrdnjom da u strukturi stanovništva Srbi čine trećinu, a imaju postavljenu prećutnu političku rampu za izbor na funkcije gdje se odlučuje? Posebno u obrazovanju i kulturi, gdje se prelama u mozgu.
Ovih dana, povodom vlasništva nad imovinom SPC najavljene su i nove podjele na MI i ONI, takođe sa neograničenim trajanjem. Prepirke naroda istog jezika, porijekla i vjere... Kad zaprijeti opasnost državi, oni su opet jedno. Ljubav je planula nakon spolja spakovane svađe, (čitaj “Bombaška afera‘‘) i prijetnje Habzburga, iako su bili veliki raskoli između dva dvora. Reprizu smo imali 13. jula i 1941. Raskol i svađa ne bi trajali stoljeće kad bi samo jedna strana bila u krivu.
Ovo je jedna od “istina” o tzv. srpskim imperijalnim ciljevima. Podsjećam na veliku crnogorske nesreću, katastrofalni zemljotres 15. aprila 1979. Nakon Titovog apela iz Igala, uslijedila je jugoslovenska solidarnost, a Srbija je jedina donijela zakon da svi uposleni izdvajaju mjesečno jedan odsto od neto plata za obnovu porušene Crne Gore. Narednih desetak godina pristizale su mjesečne tranše od braće iz Srbije. Ne vjerujem u nedavnu tvrdnju zvaničnika da je Crna Gora postala nezavisna država zato što nije htjela da bude provincija Srbije.
Kad bi se reprizirala solidarnost prilikom izgradnje pruge Beograd-Bar prilikom izgradnjee autoputa koji nas povezuje sa Srbijom, eliminisao bi se strah od kraha projekta.
U temelju raskola i mržnje koja traje sto godina, (bjelaši, zelenaši) i 73 godine (četnici i partizani) su prećutane istine koje postaju otrovne u društvu nulte tolerancije, kojih ću se djelimično dotaći u ovom prilogu. Pođimo od dukljanske ikone. Državna komisija Demokratske Federativne Jugoslavije za utvrđivanje ratnih zločina, 14. marta 1946. godine proglasila je Sekulu Drljevića (sa stanom za vrijeme okupacije u ulici Adolfa Hitlera br. 10, u Zemunu) za ratnog zločinca. Označen je kao „ideolog fašizma koji je podsticao na progone, ubijanja, teror, zatvaranja i pljačke” u Zemunu i Sremu 1941-1944. Specijalna anketna komisija u Zemunu, u izvještaju od 6. juna 1945. godine, pored ostalog, ističe da se za Drljevića „slobodno može reći da je u ustaškom logoru u Zemunu igrao ulogu jednog Gebelsa.” Eho takve genocidne politike u endehaziji: Zapadno od Drine 1941. godine bilo je 2.848.000 Srba, a nakon rata 1945. ostao je milion!
Milovan Đilas, najbliži Titov ratni saradnik, u intervjuu za NIN 1992, šokirao je javnost izjavom „Draža je bio najbolji četnik…. Nijesmo imali valjanih dokaza za osudu”, ustvrdio je Đilas. Uprkos tome, osuđen je na smrt bez prava na žalbu. Pogubljen je noću na tajnoj lokaciji. U jednom od razgovora pitao sam Đilasa da li zna gdje je Dražin grob. Ne! Ne, ne znam, ishitreno je odgovorio. A advokat po službenoj dužnosti Dragić Joksimović kasnije je uhapšen i preminuo je u Sremskoj Mitrovici, pod mutnim okolnostima.
Draža rehabilitovan u Srbiji, a na njegov pomen u Herceg Novom ovih dana se u Crnoj Gori podigla velika galama, uz prijetnju i najavu donošenja novih zakona, kojima bi se sankcionisali oni koji ne osuđuju „ovog ratnog zločinca”. Ako je Dražina glava bila ucijenjena kao Titova, onda se politička diskvalifikacija raspada u paramparčad.
Vrijeme je da se službena istorija ne bavi djelimičnim, nego punim istinama.
Izostala je ključna informacija i odgovor na pitanje: kada je uslijedila „eksplozija” četničkog pokreta u Crnoj Gori i zbog čega? Niko ne osporava danas „lijeva skretanja,” likvidacije nedužnih ljudi, čak i komunističkih uglednika NOB-a, uz primjenu metoda jama, poput Kotor jame u Gornjem polju, jame na Gostilju, jame Jacanove….”
Na Ostroškoj skupštini o metodi jama prvi je progovorio februara 1942. godine Jefto Pavić, kao o opasnosti koja vodi jenjavanju narodne podrške oslobodilačkoj borbi.Pomenuo je Kotor jamu kod Nikšića, u kojoj je prva žrtva bio siromašak Banjo Krulanović iz Župe. Ostalo je Pavićevo svjedočenje u Pobjedi i NIN-u, posebno o njegovom prebijanju u kotorskom zatvoru zbog delikta istine.
Ubistva nevinih ljudi kao i način likvidacije krajem 1941. i početkom 1942. izazvala su nezadovoljstvo i ogorčenje naroda, kako usputno uz razgovor kaže jedan od sagovornika u knjizi Mihaila Lalića („Dokle gora zazeleni‘‘). Dr Čedomir Lučić, nakon iscrpnog istraživanja, došao je do podatka da je u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata bilo 50.000 pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini i ustvrdio: „Narod koji u vojničkim redovima ima toliko ratnika ne može niko kvalifikovati izdajničkim”. (dr Čedomir Lučić, „Istorijski zapisi”, 4/95). U ispovijesti o Krstu Zrnovom, narodni heroj Jovo Kapičić konstatuje da je jedno vrijeme Crna Gora bila najčetničkija.
Ta me je tema interesovala pa sam postavio pitanje pravom sagovorniku, vodećem poslijeratnom Titovom ideologu. Da li je tačno da je vas narod otjerao iz Crne Gore, u prvoj polovini 1943? To je jedno od 106 pitanja, postavljenih tokom pet intervjua objavljenih u Pobjedi i NIN-u 1993-95 godine.
Odgovor se sveo na tvrdnju: četnici su ušli u sela, a Italijani držali komunikacije, nakon čega je uslijedio pokret partizana ka Bosni.
Crna Gora je i dalje nepomirljivo podijeljena. Kao vještice iz „Gorskog vijenca” Montenegrini kidišu na najbliže, na Srbe. Za neke Srbi su opasnost za cjelovitost obnovljene države. Sjećaju li se Crnogorci zabrane gradnje preko Cijevne, čime bi se ugrozio homogeni etno-prostor?
A nedavno su Albanci blokirli put mitropolitu crnogorskom do Crkve Svetog Jovana Krstitelja u Ulcinju. Niko ne ustade da kaže nije ovo Kosovo ni Makedonija. Dočekasmo sprečavanje „osvajanja teritorija” ležeći. Nesporno, ovca koja leži ne vidi daleko.
Mentalitet našeg podneblja ne smeta nam da u svijetu postižemo poslovne, naučne, akademske uspjehe neopterećeni fatalizmom političke klime, koji čovjeka gura u pasivnost.
Moguće da je u pravu Isidora Sekulić: „Crnogorac je tip darovitog i primitivnog čovjeka, ambicije mu nijesu uvijek zdrave, a kompromis – to je Crnogorcu so na živu ranu. Ali ako ide na kompromis, nije mu strano da ide na nedostojan kompromis pa i sraman”.
Sa dokazanim neprijateljima i okupatorima, posebno sa javnim aspiratorima na crnogorsku teritoriju smo se pomirili, ali međusobno nijesmo.
Ta dioba i raskoli neograničenog trajanja drže u zavadi mali crnogorski narod, koji je u silaznoj demografskoj putanji i može da stane u osrednji evropski grad. Navodim lament crnogorskog književnika prije više od pola vijeka: „O, Crna Goro, ukleta zemljo, u kojoj razum može da pomrači više nego igdje drugo, kada će se iznad tebe provedriti! Kada ćeš zle duhove, crne, crvene, bijele i zelene iz sebe prognati? Kada ćeš istjerati lažnu Crnu Goru iz prave Crne Gore? O, zemljo jadna, zemljo kukavna, kamenu krvavi. Kada će sunce zasijati na tvom nebu i na tvom kamenu zasijati ljubav i istina, a u njihovoj sjenci rasti čovjek, istinski i pravi, očišćen od laži i gube u duši?” (Dušan Đurović, „Tuga binjektaša”, str. 246).
Kakvi smo u Montenegru, a kakvi u rasejanju?
U kući se svađamo, a kad se razdvojimo i sretnemo se tamo negdje, daleko, čujemo našu riječ, po pravilu slijedi srdačan pozdrav, koji puno znači. Kao da smo sreli brata ili sestru od tetke. Ovo notiram na osnovu iskustva, ne zato što smo mi ovdje u rasejanju bolji od Vas tamo. Ko je kriv? Preširoka i kompleksna tema koja traži odgovor u knjižnom formatu.
Istina, tuđina ima i prednosti - sve što se dešava njima tebe se ne tiče. To je ugodan položaj koji u Montenegru nije dopušten. Moraš biti svrstan za ili protiv. U SAD mi na um ne pada da se svrstam uz trampiste ili hilariste.
Mediji u talasima napadaju pobjednika predsjedničkih izbora, ukazujući na „bauk Rusije koji kruži Amerikom ”.
Ove podjele neograničenog trajanja, posebno na identitetskim pitanjima mislim da nose velike rizike, koji nameću pitanje: može li narod nestati? „Ako jednom skrene s puta, kojeg su vjekovi utabali, može se računati kao da ne postoji“ (dr Slobodan Tomović).
(Autor je publicista i pisac)