-Piše: Boris Jovanović

Travica koja čudom izniče u naslovu ove kolumnice nema veze sa marihuanom. Ima veze sa magaretom. Poneka lozovača ili peharčić gustoga crnoga vina sasvim su dovoljan dodatak dokolici ovoga koji piše i koji nema ništa sa zabranjenim opijatima. Ali, ima sa magarećom sudbinom puka iliti građanstva kojem, silom prilika, pripada.
Dakle, nećemo o marihuani i drugim užasnim opijatima, ali hoćemo o opštenarodnom magarencetu i njegovoj smiješnoj, a užasnoj sudbini.
Zelena trava u naslovu je zapravo ostatak one čuvene izreke koja će nam svima, prije ili kasnije, doći glave: Ne lipši, magarče, do zelene trave. Elem, ako je ostala samo zelena trava, kao drugi dio narečene opštepoznate izreke, onda je nestalo magarence iz prvog dijela narečene opštepoznate izreke koja tačno i nepogrešivo izriče i proriče naš opštenarodni iliti građanski usud. Što bi se reklo u bapskim elitnim kuloarima: sve je to zapisano iliti-od sudbinice se ne može uteći. Stići će te zapis, makar se sakrio pod kamen kao gušterica...
Ima, osim ovoga koji sve ovo razglaba na ovom mjestu, još onih upamtlija koji se sa lijepom magarećom nostalgijom sjećaju svog djetinjstva, svojih ljetovanja u djetinjstvu, svojih ljetovanja na moru u svom djetinjstvu, kamenitih i šljunkovitih plaža iz svog djetinjstva i sa svojih ljetovanja u djetinjstvu, i konačno- magarenceta koje je tankim nožicama nabadalo za svojim bradatim trbuljatim vlasnikom kojem je na grudima visila tabla sa latiničnim ili ćiriličnim (to tada i nije bilo toliko važno) natpisom: Foto. Dakle, to je ono opštepoznato nostalgično magarence koje je služilo kao opštepoznati nostalgični maneken u funkciji uljepšavanja i egzotike naših davnih ljetovanja na nekim davnim morima i još davnijim šljunkovito-pjeskovitim plažama. Bio je srećan onaj koji se lentrao sa letargičnim magarencetom koje se ič nije pitalo o sopstvenoj sudbini. Fotomagarence je obično bilo toliko ubijeno u pojam da se nije branilo ni od rojišta muva-zunzara koje su ga po sili logike spopadale na užarenim pretrpanim uzavrelim plažama...
Nema više tih i takvih poludivljih plaža koje mirišu na nostalgiju, a nema više ni magarenceta koje miriše na muku i proročanstvo. Nestale su poludivlje plaže, lipsalo je prepitomo magarence, a šta je bilo sa trbuljatim bradatim fotografom i nije tako važno za ovu kažu o magarećim sudbinama...
Magare, kao magare, bez otpora se prepustilo svojoj sudbini kao što mu sleduje po svim zakonima logike i principima dijalektike. Poslije magarenceta sa plaže ostala je hrpa crno-bijelih fotografija i magareći ular i samarčić. Ni jedno, ni drugo, ni treće ne vrijedi u ovom nesentimentalnom ultramodernom svijetu. Ko bi se još u ovom praznoglavom i usijanom ubrzanju sjetio starih fotografija sa ljetovanja ili izanđalog i besmislenog magarećeg ularčića i samarčića...
Elem, fotomagarence i magare iz opštepoznate izreke imaju potpuno identičnu sudbinu: bili su poslušni, bezvoljni i letargični, klimali su za svojim gazdama, slikali su se dok su mogli, zarađivali su koliko su mogli, naravno ne za sebe, već za svoje gazde i na kraju su, kako to biva na kraju svake balade, lipsali tiho i bezimeno. Niko ih nije ožalio. Niko ih se i ne sjeća. Tako su i zaslužili po starim zapisima i usudima...
Nije mi do magarenceta koliko mi je do građanstva koje podsjeća na pomenuto magarence. Bilo da je ono sa plaže, koje služi za praznično i predizborno lentranje, sticanje kapitalčića i pokazivanje, bilo da je ono iz opštepoznate izreke koje ničemu i ne služi, sem da se ponekad pomene. Tužna je i pretužna magareća sudbina i od nje se, avaj, ne može uteći. Pogotovu ovdje u poludivljoj zemljici u kojoj se ni gazde ne mijenjaju, a kamoli skamenjena magareća sudbina...
Ako je među optimističkim pesimistima i bilo onih koji su se nadali da će se magarence ipak domoći zelene trave, sada ni među deklarisanim optimistima i ateistima više niko i ne vjeruje da se može izbjeći namijenjeni magareći paradoks. I montenegrinski zemaljski soj i nebeski serbski rod jasno vide da je naše magarence lipsalo i da je zelena trava namijenjena onima koji su jadno građansko magarence doveli do lipsavanja. Magareći vodiči će dakle obrstiti i posljednju magareću travku i tako označiti kraj jedne magareće ere...
Šta će biti nakon toga, pitaj Onoga koji sve zna i koji srpljivo čeka. Može li magarence vaskrsnuti, a i ako vaskrsne može li promijeniti izreku kojom je određen i zapečaćen njegov nevažni magareći život....
(Autor je književnik)