-Autor: Goran Borković

Zamislite da u Hrvatsku odjednom dođe da živi 400 hiljada ljudi?! I to ne nekih Filipinaca da rade u posrnulim brodogradilištima. Ili Indijaca da spasavaju što se spasiti može u građevini. Ili Somalijaca da po ulici prodaju švercovane kineske satove. Ne takvih koji nemaju veze s našim običajima i navikama, s našom kulturom i civilizacijom, ma kakve one bile, pa da im trebaju decenije za ono što se često krivo naziva integracijom u društvo.
Ne mislim na njih. Ne mislim ni na Sirijce, niti na Avganistance. Njih, uostalom, ovdje poslednjih mjeseci čekaju pendreci i meci, a ne azili i prihvati.
U ovom tekstu govorim o onima koji su živjeli u Hrvatskoj. Koji znaju što je bogata slavonska zemlja. Mislim na one koji se po Baranji snalaze kao u rodnoj kući. Mislim i na one kojima Banija nije robija. Na one kojima Kordun teče žilama brže od onih slunjskih slapova. Na one koji se u Lici ne osjećaju kao zebra na Brionima. Govorim i o onima kojima je sasvim ugodno na ljetnih plus 45 u Kninu, baš kao i na zimskih minus 15 plus bura. Da ne spominjemo sve rođene Zagrepčane, Splićane, Riječane, Osječane...
Zamislite da takvih 400 hiljada dođe da živi u Hrvatskoj? Da se njih, recimo, 100.000 želi zaposliti. Zamislite samo šta bi se dogodilo s turizmom, s industrijom, s građevinom, s cestogradnjom, s proračunom… U Hrvatskoj bi, na kraju krajeva, opet živjelo više od četiri miliona ljudi. I to znatno više.
Znamo svi da se to neće dogoditi... Zamislite to!
Demografi bi procvjetali. Sve stare pesimistične proračune bacili bi u smeće i ponosno pričali o novim trendovima. Oni preduzetnici, koji su sada manji od makovog zrna pred ćudljivim radnikom kojeg ne mogu potjerati jer će teško naći drugoga opet bi se razbahatili, političari bi se takmičili koji je od njih zaslužan za ovaj rast kojem bi neinventivni novinari tražili pridjeve kako bi ga što ponosnije opisali, pa bi neki stranac u kakvim njemačkim ili engleskim novinama sve skupa nazvao „hrvatskim čudom“, a oni bi prihvatili i pisali panegirike pitajući se je li za sve skupa zaslužan Luka Modrić i njegovi „vatreni“, mudri potezi Ministarstva za demografiju, visprenost predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja se u međuvremenu izgrlila s pola svijeta, ili nešto četvrto.
Bilo bi to baš dobro. Kad bi se dogodilo. A neće. Znamo i vi i ja da neće.
A neće zato jer su tih 400.000 Srbi!
Toliko ih je, naime, otišlo i „otišlo“ iz Hrvatske devedesetih. Dvjesta hiljada u „Oluji” još dvjesta prije i poslije nje. Otprilike dva Splita. Ili pola Zagreba.
Toliko ih više nema da se broj Srba s nekad konstitutivnog naroda sveo na zanemarljivu manjinu od nekoliko odsto, kojoj je i danas u Hrvatskoj mjesto uz peć. Tamo gdje su nekad po selima sjedile bake, dok su muški za stolom raspravljali o bitnim stvarima.
Već je i sama ideja pomenuta na početku teksta skaradna. I za spomenute demografe, i za preduzetnike, i za političare.
Istina, zvala je politika, ona Tuđmanova, njih natrag, ali držeći iza leđa ne samo figu u jednoj ruci, nego i batinu u drugoj. Nikad nije bilo istinske volje da se vrate, što se najbolje vidjelo na samom terenu prilikom prvog susreta s institucijama. Činjenica je da priličan broj ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga nikada nije istražen i procesuiran. Stotine ljudi koji su smogli snage da se vrate na svoje i dalje žive bez struje i to - kakav blesavi apsurd! - kao zemljaci onoga koji je ponosan na srpski rod i hrvatsku domovinu izumio istu tu naizmjeničnu električnu energiju.
Premda su od rata prošle 23 godine, oni, ti hrvatski Srbi, i dalje predstavljaju problem. Potencijalnu napast. Grešku u sistemu koja funkcioniđe samo ako su poput nogometnog golmana Danijela Subašića, pa brane kao ludi, a i iz usta im ne izlazi ništa drugo osim stalnog potvrđivanja pripadnosti većinskom narodu i većinskoj vjeri.
A šta bi bilo da Subašić ne zna braniti, pametno se u nedavnom tekstu zapitao književnik i novinar Jurica Pavičić. Ništa. Bio bi Srbin. Običan. Teško zaposliv i rado vrijeđan.
Da živi u Kninu vjerovatno bi po važećem prećutnom dogovoru otišao danas s familijom na more kako bi izbjegao sve ono što se događa na „obljetnici Oluje”. Bio bi zapravo poput one babe. Tu je, ali ga niko ne vidi. Ili se barem pravi da ga ne vidi. Takvi bi radije da Hrvatska i propadne, nego da se odjednom ovdje pojavi sva ta sila ljudi kojoj, da završimo ovu ionako naučno-fanstatičnu priču, tako nešto ne pada na pamet.
(Al Jazeera)