PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U jesen 1969. godine, Meši stiže još jedno zapaženo priznanje – Njegoševa nagrada. U „Oslobođenju“ izjavljuje: „Njegoševa nagrada jeste veoma visoko priznanje, to je naša književna nagrada najveća. Moji prethodnici, Lalić i Krleža, dosadašnji dobitnici Njegoševe nagrade, u vrhu su naše književnosti i čast je stati uz njih...“
Odluka o nagradi donijeta je većinom glasova, a u žiriju su bili: Čedo Vuković, predsjednik, Dragan M. Jeremić, Dimitar Mitrev, Slavko Leovac, Zoran Gluščević i Vlatko Pavletić. „Derviš i smrt“ prevodi se na petnaest jezika širom svijeta. U štampi se već govori o Mešinom novom romanu „Tvrđava“. Viziju toga djela dugo je nosio u sebi. Priprema svoja sabrana djela, koja namjeravaju zajedno da štampaju beogradska „Prosveta“ i „Svjetlost“.
Vijest objavljena u zagrebačkom „Vjesniku“ odjeknula je kao grom iz vedra neba: „Meša Selimović – seli u Beograd“. Pisac tim povodom izjavljuje: „Izdavačka djelatnost kod nas je u nezahvalnom položaju. Upućena je na nekoliko izvora finansiranja. Pisci daju rukopise, bez obzira na sve, pa i na to hoće li se njihovo djelo prodavati ili ne. U BiH, na primjer, ima tisuće pjesnika. Postoje zapravo tri kategorije: nepismeni, pismeni koji ne čitaju knjige i treća grupa – pismeni koji pišu knjige... Pisci nam gotovo svakog dana priređuju ne baš ugodne situacije. Posao mi je postao pretežak. Uz to, publicitet oko mene počeo je nekim smetati, a ja nemam potrebe da to više podnosim. Neću, na primjer, da slušam i priču kako je ’Svjetlost‘ prisilila čitaoce da kupuju i čitaju moj roman ’Derviš i smrt‘. Otići ću što prije budem mogao.“
A potom, 28. oktobra 1970. godine u „Vjesniku u srijedu“: „Jednostavno želim da odem! Ne volim pritisak na misao. Razlozi, dakle, postoje. Žao mi je i zbog divne atmosfere u ‚Svjetlosti‘ u kojoj sam proveo deceniju, i žao mi je zbog čitalaca koji žele da sam u njihovoj sredini. Sa njima ću, međutim, biti ma gdje da odem, jer je jedan od razloga za odlazak i potreba za tim da proživim i u drugim sredinama, radi novog romana...“
U emisiji Televizije Sarajevo „Večernji ekran“ Meša demantuje vijest o odlasku iz Sarajeva – promijenio je odluku – ostaje još. Bilo je to 2. novembra 1970. godine. Dobija nagradu AVNOJ-a. U titogradskoj reviji „Ovdje“ veli: „Derviš je svaki čovjek koji vjeruje u određenu ideologiju bez obzira koju i kakvu...“
U junu 1971. godine doživljava prvi moždani udar. Prenijet je na kliniku. Stanje se brzo stabilizovalo, izašao je iz bolnice i oporavljao se. Prijatelji su ipak brižni i nastoje da ga poštede bilo kakvih potresa, teških riječi i sukoba sa sredinom, koje Meša nije uvijek umio da izbjegne, niti je bi sklon da se povuče. Prije bolesti teško je doživio razgovor, partijski, na izletištu Stojčevac, na Ilidži, o konstituisanju bosansko-hercegovačke književnosti, tj. književnosti koja se stvara u Bosni i Hercegovini, a posebno razgovor o muslimanskoj naciji. Njegovi omiljeni pisci nijesu ovdje – on to ne krije. Oni su u Beogradu: Crnjanski, Andrić, Lalić, Ćosić, Ćopić, onda Vidosav Stevanović, pa pjesnici Raičković, Popa, Davičo, Kulenović... Smatra da oni daju ton savremenoj jugoslovenskoj književnosti.
Prihvata filozofiju egzistencijalista, život je, veli, apsurdan – pa ipak će, uprkos svemu, da živi. Voli onu Kamijevu maksimu: „Imam pravo da se ubijem, ali neću“. Ili, živjeti muci u inat, kako bi rekli njegovi bosanski seljaci. Volio je tu misao da naglašava. Piše novi roman – iz savremenog života. „Budi Musliman, ko ti brani...“ – govorio je Midhatu Begiću. „Piši se kako hoćeš... To je tvoje pravo...“
Volio je slobodu u mišljenju, u ponašanju i u životu uopšte. S više strana na njega je vršen pritisak u jesen 1971. godine da se prihvati članstva u Odboru za podizanje mauzoleja Njegošu na Lovćenu. Akcija je bila prvenstveno politička. Veliki broj najuglednijih intelektualaca odlučno se izjasnio protiv rušenja stare kapele. Meša na sve to kaže: „Uvijek me je uzbuđivala misao da je jedna veličanstvena planina, sa skromnim grobom na vrhu, postala spomenik jednom pjesniku. Zato mi je izgledalo nevjerovatno kad sam čuo da će se taj sklad narušiti a to znamenje obesvetiti. Nažalost, ta zamisao, potpuno izvan svega što se moglo očekivati, počela je da se ostvaruje.
I mada sam bio uvjeren da ništa novo ne može biti bolje i ljepše od skromne kapele na vrhu Lovćena, ipak me je zaprepastila neukusnost i agresivnost makete tog nepotrebnog projekta, koji djeluje mučno svojom težinom, jezivom hladnoćom, neljudskom odbojnošću. Takvi lažno monumentalni spomenici podižu se ljudima bez djela i zasluga, vlastodršcima kojima tragovi smrde nečovještvom. Velikom Njegošu, koji je svojim djelom sam sebi podigao najljepši spomenik, ova odbojna faraonska grobnica ne odgovara ni po čemu, nikako!“(NASTAVIĆE SE)