Ako se ne liječe na vrijeme, odmah nakon rođenja, u ranim godinama, tog pacijenta čeka strašna i jako skupa budućnost, tvrdi svjetski stručnjak i dječiji neurohirurg Memet Ozek.
- Nedavno mi je u ordinaciju ušla žena koja ima pedeset i jednu godinu i njen suprug i rekli da oni žele da postanu roditelji. Ostao sam pomalo u šoku, iako to nije prvi slučaj sa kojim sam se susreo. Oni nisu ni svjesni rizika i koliko opasnosti prijeti tom djetetu. Jedna od njih je svakako cerebralna paraliza - rekao je Ozek iz istanbulske bolnice Acibadem.
- Znači da je kod pacijenata dio mozga mrtav i da mi ne možemo da ga popravimo, ne možemo da ga vratimo. Takođe, ne možemo da utvrdimo kada se „šteta” na mozgu dogodila, odnosno, da li se nešto dogodilo u materici, tokom porođaja ili možda u prvom mjesecu života. Kad je riječ o porođaju, u prva tri minuta djetetovog života se sve dogodi. Ako beba ne zaplače, odnosno ne udahne i osigura mozgu kiseonik, sigurna su oštećenja. Dječji mozak toleriše tri minuta bez kiseonika i to vrijeme mu određuje cio život.
Glavni uzrok cerebralne paralize nekada je bio loše izveden porođaj – žene su se porađale kod kuće, bolnice nisu bile adekvatno opremljene… Sada je kvalitet njege mnogo bolji, ali ono što izaziva probleme jeste in vitro oplodnja, koju često prati prevremeni porođaj. Beba koja je rođena u 27. nedjelji trudnoće prije 25 godina ne bi imala šanse da preživi. Danas imamo razvijenu tehnologiju, ali 50 odsto prevremeno rođenih beba kada odrastu imaju probleme sa kretanjem. Novorođenčadima je stoga, potrebno posvetiti mnogo više pažnje od pukog smještanja u inkubator.
Ukočenost mišića detaljnim pregledom može da se uoči već po rođenju i odmah moramo da liječimo. Takođe, da bi se utvrdila cerebralna paraliza, pacijent mora da ide na magnetnu rezonancu (MR). Moramo da sakupimo apsolutno sve informacije i tek onda da uspostavimo dijagnozu, jer je svaki pacijent drugačiji. Treba da se utvrdi gdje je oštećenje nastalo, koliko je, na šta u tijelu utiče i kakvo je pravo stanje organizma. Tek tada se radi plan sa cijelim timom ljekara i odlučuje se šta zapravo možemo da uradimo baš za tog pacijenta i njegovo stanje. Radi se dugoročni plan liječenja, a ne kratkoročni. Jer je riječ o djeci koja rastu i razvijaju se, pa treba pratiti stanje duže vrijeme i tome prilagođavati liječenje.
Uzmimo za primjer dijete iz Hrvatske. Hrvati nisu niski ljudi, a kako se dijete razvija i raste, tako i bolest napreduje. Što je veći rast pacijenta, veće su i posledice bolesti. Uporedimo li dijete iz Hrvatske i dijete iz Kazahstana, pacijent iz Hrvatske će gotovo sigurno imati veća oštećenja jer je naprosto više. Kao ljekar, moram unaprijed da spriječim što je više moguće problema. Zato se prave dugoročni planovi u kojima se uzimaju mnoge činjenice vezane za budućnost pacijenta.
Ozek takođe ističe, da nije dovoljan samo jedan ljekar kako bi se pomoglo pacijentu.
- Kad je riječ o spastičnosti, odnosno o najčešćem tipu poremećaja kretanja kod cerebralne paralize (susreće se kod 60 posto djece rođene sa cerebralnom paralizom), ako se sa njima radi od početka i ulažu svi napori, otprilike za 25 posto njih na kraju je potrebna operacije. Spastična cerebralna paraliza napreduje u obliku ograničenih pokreta i deformacija zbog povećane krutosti mišića u rukama i nogama. Od treće godine bebinog života pristupa se istraživanju. Ako se razvila spastičnost, beba mora da se podvrgne hitnoj operaciji, a najbolji period je između 2 i 6 godine, a koja vrsta operacije je potrebna, treba da odlučuje čitav tim ljekara.
U medicini činjenica koja kaže da postoji jedan veoma dobar doktor, koji može da riješi sve - ne pije vodu. Morate da okupite dobre stručnjake, i u tome leži uspjeh. Kod problema ukočenih mišića nije samo potreban dobar neurohirurg, već i ortoped, neurolog, psiholog, fizioterapeut. Kod nas, na primjer, nije situacija kao u drugim klinikama – ja vas pregledam pa šaljem fizioterapeutu, on vas šalje ortopedu itd. Kad pacijent dođe u kliniku čitav tim ga pregleda u isto vrijeme i na istom mjestu. A zatim zajednički odlučujemo o daljem liječenju - pojasnio je.
Na pitanje, koliko emocije utiču na njegov posao, rekao je da je njegova uloga da pomogne na najbolji mogući način i da u ljekarskom pozivu nema mjesta za emocije. Vodi ga razum i to je jedini put ka uspjehu.
- Naravno da je teško gledati bolesne mališane, ali jedini način da im najbolje pomognem jeste trezveno i hladno razmišljanje - zaključuje Ozek.