-Autor: Ranko Pivljanin

Nije lako Aleksandru Vučiću. Kritikuju ga kad ruši, kritikuju ga što ne ruši, pa ti udovolji ovom naopakom narodu. Da ne pominjemo izdajničku opoziciju i monašku petu kolonu oličenu u ocu Savi Janjiću, vladici Teodosiju i ostalim stranim agentima u crnim mantijama koji, što tajno, što javno, skiciraju novu verziju Lazareve kletve, spremni da spriječe konačno rješenje kosovskog pitanja, koje se u kosovskoj agendi za ovu nedjelju zove – konačno razgraničenje Srba i Albanaca. Ono jeste, da ćemo se razgraničavati na našoj teritoriji, ali, kada su u pitanju budućnost i evropski prosperitet, mednjicima se u nacionalnost i teritotorijalnost ne gleda. Srbi se ionako odvajkada oko međa kočevima tuku samo između sebe, ali graničimo li se sa kakvim drugim narodom tu smo, što se kaže, široke ruke i ne ciganimo oko uduta.
Ne gleda se ni u Ustav, ionako je nazor donijet. Ko se sjeća, Koštunica, Tadić end kompani su na kraju, ne bi li taj vrhovni zakon nekako bio izglasan, u odsudnom trenutku angažovali i počivšeg patrijarha Pavla. Ne bi me iznenadilo da ovih dana šef od BIA izađe sa teorijom da je i Njegova svetost radila za CIA i Albance. Dugo je Pavle bio na Kosovu, vrlo je moguće da su ga vrbovali. Da nije tako, ne bi nam u amanet ostavio onu ustavnu preambulu u kojoj stoji da je Kosovo i Metohija dio Srbije pa sad moramo da se dovijamo, dok Evropska unija nestrpljivo cupka i čeka da to riješimo pa da Srbijom popuni onu prazninu nastalu odlaskom Velike Britanije.
I kad čovjek vidi sa čim se sve susreće i na kakvim je sve mukama predsjednik, prosto mu dođe da se sam uspentra na vrh Kopaonika i poruši onaj bespravno podignuti čardak pa ma koliko da su moćne ta Snežana Mitković ili Sonja Miljković. Mada, imena zvuče zastrašujuće tako da mi je jasno što Ministarstvo za infrastrukturu ne šalje bagere, niti se Nebojša Stefanović usuđuje da odvoji neki vod policije za asistenciju.
Manemo li se cirkusa, mada nas strateški uporno guraju pod njegovu šatru, normalno je zapitati se o čemu se ovdje radi? Šta se radi? Kako se radi? Kome se radi?
Za početak, se, kao što vidjesmo, bespravno gradi tamo gdje ne bi smjelo, a onda se kao odgovor na pitanje kako je i ko to dozvolio, odgovara klasičnom zamjenom teza: pitate me tamo za neki bespravno podignut objekat, milion ih je takvih u Srbiji (što je poražavajuće tačno), dok se rješava pitanje Kosova. A da pitamo: kako to mislite da riješite pitanje Kosova ako niste u stanju da riješite jednu bespravno naciglanu kafančinu i to na teritoriji koju u punom kapacitetu kontrolišete i zakonima i policijom i vojskom? Kosovo je malo ozbiljnija divlja gradnja od ovog ugostiteljskog objekta na Pančićevom vrhu. Ako je poenta tog famoznog razgraničenja da teško rješive i nerješive problemi ostavimo sa druge strane zida – pomjerite onda granicu i do Kopaonika pa nek se sa Snežanom i Sonjom ganjaju Tači i Haradinaj. A mi ćemo da seirimo kako smo ih muški zeznuli.
Možda i jeste rješenje u razgraničenju, samo što prije nego se dohvatimo lenjira i geometarskih sprava i u unutar sopstvene teritorije povučemo međudržavnu granicu, moramo međusobno razgraničiti da li ćemo se tim potezom naći bar na pozitivnoj nuli glede naše dalje državnosti. Nisam siguran. Nije naš problem što trenutno nemamo Kosovo, naš problem je što ne znamo šta bismo s njim. A ne znamo zato što nam nije jasno ni šta ćemo sa ovim što nam je od države ostalo. Da znamo, ne bi nam u zoni nacionalnog parka nicale birtije, a država žmurila na oba oka sama kršeći sopstvene zakone. Kad se to sagleda, možda je i bolje da Kosovu priznamo nezavisnost. Padne li ponovo nama šaka, nije isključeno da neka Sonja otvori kafanu u blagovaonici Dečana. Ako ništa, iz osvete onom „izdajniku“ Savi Janjiću.
wwwiskra.co