„Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto nam ga otimaju? A ako već mogu da ga otmu, zašto se toliko ustručavaju?“ (Matija Bećković)
Kosovsko pitanje je, u svakom pogledu, odavno postalo paradigmatsko u našoj javnosti. Otuda i svojevremeno konstatacija Željka Cvijanovića: „Reci mi šta misliš o Kosovu, pa ću ti reći tvoje stavove o svim ostalim temama“.
Preko „kosovskog slučaja“ se sve „lomi“ u našem (političkom) životu: i evrointegracije; i odnosi sa vječito angažovanim velikim silama na Balkanu; i relacije prema NATO-u; „vrednosne vertikale“ i moralni obrasci; unutrašnja stabilnost i spoljnopolitičko pozicioniranje. „Kosovo je grdno sudilište!“
Danas, poslije NATO agresije 1999. godine i jednostrane odluke Albanaca iz 2008, veće je i značajnije nego što je u novijoj istoriji ikada bilo. Trenutna konfuzija je uzrokovana brkanjem nivoa analize kada govorimo o situaciji u kojoj se nalazimo. Neophodno je, naime, podsjetiti da je jedna stvar šta hoćemo, druga stvar je šta možemo u postojećim okolnostima, a sasvim treća stvar je šta činiti.
Naravno, pošto je Srbija mala zemlja, zavisna od niza spoljnih faktora, ono što hoćemo da preduzmemo često i — ne može. Ni mnogo veće i uticajnije države nisu u stanju da ispune sve što su definisale da hoće. Ali, mi ne možemo znati šta sve možemo ili ocjenjivati šta smo mogli ukoliko to ne uporedimo sa onim što smo htjeli činiti. U krajnjoj liniji, ukoliko i ne možemo u postojećim okolnostima vući poteze koji će uticati na poboljšanje položaja Srbije, onda se ne smije raditi ništa što će ga dramatično pogoršavati. Šta hoćemo, šta možemo i šta činimo su tri nivoa analize, u vremenskom okviru hijerarhijski posložena kao dugoročni, srednjoročni i kratkoročni, a u kontekstu djelovanja postavljeni kao strategijski, taktički i operativni.
Prema tome šta hoćemo i šta možemo, definiše se i šta činimo. To su već potezi taktičkog karaktera, nekada i na dnevnom nivou. Pregovori se nastavljaju ili prekidaju, negdje se popušta, a negdje zateže, nekada se branite ćutanjem, a nekada prijetite…
Kada se pitamo šta hoćemo na Kosovu, pred nas se postavljaju dvije mogućnosti: braniti ili odustati? Treće opcije nema. Ako odlučimo da se branimo, onda treba razmatrati u narednim godinama (moguće i decenijama) šta možemo. Oko toga je već bilo riječi među našim stručnjacima u prethodnom periodu: postepeno pripremati rješenje o reintegraciji AP KiM u ustavni poredak Srbije uz obezbjeđivanje suštinskih koncesija za Albance; ili usmjeravati proces ka podjeli (djelimična odbrana); ili insistirati na međunarodnoj konferenciji o (ne)poštovanju Badinterovih principa; ili „zamrzavati konflikt“; ili dozvoliti da „Južno Kosovo“ dobije status posmatrača u Generalnoj skupštini UN uz potpisivanje sveobuhvatnog sporazuma između Beograda i Prištine… Ako odlučimo da od Kosova odustajemo, onda je svaka polemika o tome šta možemo izlišna. Saglasićemo se sa prijemom „Kosova“ u UN, pomoći da se status ove „države“ u međunarodnim odnosima potpuno legalizuje i legitimizuje i — kraj priče.
„Ulazak“ u proces koji su osmislile zapadne zemlje predvođene SAD ne ostavlja mogućnost da definišemo šta možemo, jer je to prihvatanje onoga što „oni hoće“, a što je dijametralna suprotnost svakom pokušaju „odbrane Kosova“. Priče o „razgraničenju“ i „korekciji granice“ su samo dimna zavjesa da se lakše do toga stigne.
Nesreća tekuće rasprave o Kosovu, ili bolje reći svojevrsne kampanje vladajuće garniture, jeste što smo počeli od pitanja „šta možemo“, a ne „šta hoćemo“. I onda, logično, nikakvog smislenog odgovora i razrađenog operativnog plana ne može biti. Već samo (lažne) nade da će nam neko ponuditi „ili-ili“ i tako nam omogućiti makar nekakav benefit, dostojan izlaska iz krize koja traje. I ubjeđivanja da će taj „pozitivan izbor“ omogućiti da se jednog dana konsolidujemo, ojačamo i svoje interese na bolji način štitimo. Jer, doći će novi investitori, biće nas milion više i šta sve još nismo čuli.
Kada tražimo odgovor na pitanje šta hoćemo, treba imati na umu, kako je pisao Dostojevski, da se „ne rađa vjera usled čuda, već čudo usled vjere“. Nećemo mi dočekati „čudesno rješenje“ koje će nam ponuditi drugi, što će nam potom obezbijediti vraćanje samopouzdanja, toliko neophodnog za izgradnju državnog sistema. Već upravo suprotno: moramo uporno braniti svoje pravo na postojanje, vjerovati u ispravnost i doslednost svojih stavova koje ćemo temeljiti na opsežnoj argumentaciji i tako usmjeriti političke tokove u za nas poželjnom smjeru. To je jedini način da od „neuspjele“ postanemo „uspjela država“.
Da osmislimo i sprovedemo toliko neophodne promjene, ali i sačuvamo istorijsko-duhovnu vertikalu važnu za naš identitet. Tako ćemo ostati i opstati. U opredjeljivanju oko toga šta hoćemo na Kosovu time se moramo rukovoditi.
rs.sputniknews.com