-Autor; Paul Mason

Njihov odnos prema ljudskim pravima je ciničan i oni ne vole imigrante, a ni Evropsku uniju. Žele jaku, naoružanu državu, spremnu za napad. Oni su kao vaš rođak rasista koji uvijek pokvari božićno slavlje. To su ljudi koje ankete nazivaju “autoritarnim populistima” i kojih, prema agenciji YouGov, ima veoma mnogo. Četrdeset osam odsto anketiranih Britanaca pokazali su neke ili sve gore pobrojane osobine, prema nalazima YouGov Centre Cambridge objavljenim prošle nedjelje.
Kao način da se obuhvati sve što se događa – sa Trampom, Bregzitom i Le Pen u Francuskoj – ideja je primamljiva. Kada su Regan i Tačer došli na vlast, “autoritarni populizam” je kao akademski termin korišten da se opiše njihova politika. Danas se smatra da ovaj fenomen ubrzano nadrasta i prevazilazi stare definicije ljevice i desnice. Ali nije sve tako prosto i ovaj fenomen nije nov. Pojam “autoritarni populista” je konstrukt koji, ako nismo dovoljno obazrivi, može zasjeniti istinske razloge iznenadne krize centrizma i odgovore na pitanja koja se s tim u vezi nameću.
Kroz sve ovo smo jednom već prošli. Shvativši kakve tipove ličnosti je k sebi privlačio politički ekstremizam kasnih 1920-ih, sociolozi su pokušali da razumiju odakle razlozi za ovu novu “želju za potčinjavanjem”. Erik From, ljevičarski psiholog, uočio je i kod vođa i kod vođenih “nesposobnost da se oslone na sebe same, da budu nezavisni, drugim riječima nesposobnost da podnesu slobodu”. Snaga ove intuicije ne može se potcijeniti. Opkoljen teorijama koje su za pojavu fašizma okrivljavale ekonomsku depresiju, klasnu borbu i Versajski ugovor, From je njegov začetak locirao u strahu od slobode.
Tramp i Farage nisu fašisti. Britanija sa gotovo punom zaposlenošću nije vajmarska Njemačka. I prema istraživanjima YouGova, većina “autoritarnih populista” ostaje politički blizu centru. Samo 19 odsto britanskog biračkog tijela pokazuje ekstremno-desne reakcionarne stavove, u poređenju sa pro-EU internacionalistima i liberalnim ljevičarima koji sa 37 odsto čine najveću grupu među glasačima.
Ipak, ako posmatramo emocije i predrasude koje pokreću desni populizam, mnoge od njih će se odlično uklopiti sa onima uočenim prilikom izučavanja fašizma 1930-ih. Za lajavu rasističku desnicu, njihova pobuna ima cilj uspostavljanja reda. Za njih, kao i u tridesetim godinama prošlog vijeka, sve različitosti – polne, rasne ili seksualne – tumače se kao borba jakih protiv slabih. Oni vole teatar masovnih skupova, gdje ih harizmatični vođa – “čarobni pomagač”, kako ga je nazivao From – toliko plaši gomilanjem nelogičnosti da više ne pomažu nikakvi “eksperti” koji bi ih naknadno suočili sa činjenicama.
Ipak, postoji velika razlika između današnjice i 1930-ih i ona postaje još jasnija kada se dublje uroni u statistiku rezultata istraživanja YouGova. U Britaniji su najjači predskazatelj toga ko postaje “autoritarni populista” godine starosti. Trideset osam procenata tih ljudi ima preko 60 godina, a sledećih 21 odsto su između 50 i 60 godina. Slaba obrazovanost je još jedan bitan pokazatelj, ali ne toliko snažan kao onaj prvi.
Desne populističke mase iz tridesetih godina su se regrutovale iz ekonomski ruiniranog nižeg srednjeg staleža. Mada je bilo radnika koji su podržavali Hitlera, većina mu se suprotstavljala, iako neuspješno. Najjasnija podjela bila je klasna. Danas je najjasnija podjela prema dobu i stepenu obrazovanja. Za naših života prošli smo kroz najveći tehnološki napredak i najveće ostvarenje individualnih sloboda – prije svega onih koje se odnose na žene. Zato su zakoni o ljudskim pravima mjesto gdje ova grupa uvijek zaglavi: zakoni su uvijek viđeni kao davanje “prava onim drugima”, koja podrivaju ono što je preteklo iz prethodne hijerarhije, bilo da je to bijela, muška, strejt ili neka druga supremacija.
Nacizam se još uvijek mogao zaustaviti između 1930. i 1933. Da su Njemačkoj oproštene ratne reparacije, da se zaustavila politika štednje koja je bez posla ostavila 25 odsto radne snage, da je krupnom biznisu objašnjeno da nije ljevica snaga koja može uništiti demokratiju, već desnica. I u kritičnim momentima, da su se ljevica i centar ujedinili i suočili sa populističkom desnicom na njihovom terenu – ulici. Vodeći princip trebalo je da bude: ukloniti sve što kreira nesigurnost. Danas je, paradoksalno, ovaj zadatak mnogo teži. Bilo bi nemoguće vratiti unazad trideset godina slobode – ne samo zato što su one neizbrisivo urezane u životni stil i psihologiju mladih. Cifre YouGova pokazuju da među onima iz antiautoritarne, proglobalističke grupe ima samo 25 odsto starijih od 60 godina. Među onima ispod 40, na svakog ultradesničara dolaze dvoje liberalnih globalista. Ovo ukazuje na problem za one na ljevici koji žele da nađu bar nešto progresivno u stavovima koji okrivljuju migrante za niske plate (taj šarmantni internetski mem tako omiljen u zemlji UKIPiji), a “Rotšild bankare” za finansijsku krizu.
Brojni novinari, ja takođe, više nego dovoljno su se bavili antropologijom rasistički nastrojenih penzionera iz provincije da ovo razumijemo: oni mrze moderno doba i slobodu koju ono sobom nosi. To ne možemo ignorisati. U središtu otpora mora biti raskid sa neoliberalnom ekonomijom. Povećati plate, ukinuti neizvjesnost očuvanja radnih mjesta, izgraditi mjesta za stanovanje i, prije no što se išta uradi, glasno obećati sve to. Čovjek bi pomislio da ne treba puno pameti za tako nešto – sve dok se ne sjeti koliko su energije utrošili laburistički političari i komentatori za protivljenje ovakvim mjerama ovog ljeta. Ali to nije sve. From je objasnio neuspjeh njemačkog lijevog centra da se odupre Hitleru “stanjem unutrašnjeg premora i rezigniranosti.” Oni više nisu vjerovali u svoje vlastite vođe i svoju ideologiju: “Duboko u sebi, mnogi su odustali od svake nade u efikasnost političke akcije.”
Ovo danas više ne važi. Bojkot nastave u školama u znak protesta protiv Trampa, protest glumaca brodvejske predstave Hamilton, stoički otpor američkih Indijanaca protiv gradnje cjevovoda u Dakoti – daleko su od svakog premora i rezigniranosti. I u Britaniji je došlo do masovnog odgovora na Bregzit: 180.000 ljudi pridružilo se Laburističkoj partiji i 15.000 Liberalnim demokratima. Samo jedna stvar može učiniti da se najobrazovanija i najslobodnija generacija u istoriji svijeta preda umoru i rezignaciji, a to je da srednja klasa i liberalni mediji odustanu od svoje slobode.
Preveo: Vladan Kosorić
Peščanik.net