-Autor: Milan Ružić

Kakva je ovo zemlja? Čija je ovo zemlja? Gdje je ona zemlja za koju smo vjerovali da smo njeni stanovnici? Gdje smo ovo došli? Šta se ovo sprema? Gdje je ovo?
Politika nam mozak popila, braću posvađala, temelje izvalila, glave porazbijala i granice ispomjerala. Vlast nam je postala smisao života, mjerilo uspjeha, jedina crkva, a fotelja vrhovno božanstvo. Idioti su nam postali mudraci, a umni ljudi su odstranjeni, jer valjda ovi koji misle da su pametniji smatraju da je umni čovjek isto što i umnjak, pa se mora izvaditi da ne boli idiote. Seksualne su nam slobode postale važnije od slobode za koju nam je narod ginuo i za njom od postanja čeznuo. Manjine su postale većina. Ovo je zemlja u kojoj je žuta štampa postala nova biblija, a biblija novina čije uredništvo mrze svi.
Krv nam se osladila. Krv nas razdvaja umjesto da spaja. Krvavim noževima se sve potpisuje. Krvlju se plaća svaka riječ, iako nijednoj riječi niko ne pridaje značaj. Od riječi ne možeš živjeti, ali od nje ćeš lako poginuti. Krvavi tragovi za nama ostaju. Krv nam teče sa svih izvora i da brane pravimo na rijekama krvi, imali bismo struje za dvije vječnosti.
Pare su zamijenile pamet, puške su nove riječi, bombe su argumenti, obećanja su postale laži, istina je protjerana sa čovječnošću i rat se smatra novim mirom. Podijelili smo se po svemu, pa i po onome za šta nismo ni znali da postoji. Svi smo u rasulu i svako je sam za sebe, pa ne vidi ni roditelje, ni braću, ni sestre, a predaka se odričemo, jer tek njima i za njih ništa učinili ne bismo. Što da činimo nešto za nekoga ko je za nas dao sve? Sramota je biti brat bratu u ovoj zemlji.
Smrt nam se uvukla u državu, pa se živi kao da se cio život mre. Stalno smo gladni, a svi otegli trbušine. Vječno smo nezadovoljni, a osmijeh nam ne silazi sa lica. Ništa nam ne odgovara, a ni za šta se ne borimo. Sve nas žulja, ali tako nam je potaman. Istoriju poričemo, jer je ovo doba poraženih, pa bi bilo dobro svrstati se na njihovu stranu. Stid smo odavno izgubili, pa smo prestali biti ljudi. Sahranjujemo žive, a mrtve zaboravljamo. Podižemo biste onima koji ih nisu zaslužili, a rušimo onima koji su nas podigli na noge.
Svi su u ovoj zemlji poznati, a niko ne zna zbog čega. Svako je pametan, ali niko da svoju pamet dokaže. Više nam ništa besplatno nije zanimljivo, jer se ne može ukrasti. Zavjese su navučene da drugi ne vide šta radimo, a preko raznoraznih mreža smo se ogolili do kraja i ostali u njih uhvaćeni. Izdajice su ovjenčane ordenjem, a patriote proglašene huškačima.
Kada grije – mnogo je vruće, kada pada kiša – mnogo je depresivno, kada veje snijeg – blokirani smo, a kada pada lišće – procvjeta šljam na televiziji. Uzdigli se svi niski, visoki na tjemena popadali, oglasili se nijemi, ojezičili tupavi, dobri se iskvarili, a kvarni se pogordili, siromašni još osiromašili, a bogati se dobogatili. Vjerni se razuvjerili, zamonašeni se raščinili, zakleti zakletvu pogazili, krivci su pomilovani, ubice su amnestirane, zločinci su dobrotvori, velikani zaboravljeni i korov se rascvjetao.
Prokletstvo predaka nam na svaku kuću udari, ruka svakog brata postade bratoubilačka, sva nam vjera iščeznu u dokazivanju, sve duše ostadoše na trnju kroz koje smo se provlačili, sve nam se zasluge osporiše, pobjede porekoše i zločini pozlatiše.
Vise obješeni ljudi po granama, a vjetar ih ljulja i kroz te konopce svira himnu neke nepoznate zemlje koja se našom čini. Sve zaspalo, obnevidjelo, povuklo se, okrezavilo, zanemoćalo, zatupjelo, otupjelo.
Oni koje vidimo, raskošno žive u svojim mišjim rupama i hvale se slobodom darovanom im uz okove. Ti ljudi su poslušnici svih gospodara, svirači na svakom instrumentu, crvi u svakoj jabuci, ali nose nekakvu krunu, kakvu-takvu, pa neka je i mišja, iako je od mačaka darovana.
U ovoj zemlji bi svi da budu krunisane glave i da vladaju, iako ne vladaju ni sobom. Svi smo važni, nema nebitnih, nema suvišnih, nema sitnih, a kada nas vrabac sa grane gleda, od mrava nas ne razlikuje. Toliki smo.
Šta je ovo što se nakotilo? Šta je ovo što se razmiljelo i iz septičkih jama ispuzalo? Šta je ovo što se pomamilo i osililo? Šta je ovo što misli da je nešto? Šta je ovo kada nije narod? Šta je ovo što se danas Srbijom zove?
wwwiskra.co