-Piše: Milan Mišić

Prošlonedjeljna epizoda iz sukoba američkog predsjednika i sedme sile pokazala je svu snagu i sve slabosti protivnika i donijela nove potvrde da u dogledno vrijeme u tom konfliktu neće biti pobjednika.
Redakcije više od 350 američkih i ponekih stranih novina u četvrtak su ispoljile dosad neviđenu solidarnost: svi su tog dana objavili specijalne uvodnike u kojima sopstvenim čitaocima i ukupnoj javnosti preciziraju svoju misiju i svoju poziciju prema Donaldu Trampu, koji ih je, praktično od svog prvog dana boravka u Bijeloj kući, tom sjedištu izvršne vlasti sa velikom moći, proglasio ”proizvođačima lažnih vijesti” i ”neprijateljima naroda”.
Istorija odnosa novinara i američkih predsjednika jeste istorija stalnog konflikta – čak i onaj koji se, u momentu usvajanja američkog ustava 1787. izjasnio da bi, prinuđen da bira između vlade bez novina, i novina bez vlade, radije opredijelio za potonje – deceniju i po kasnije se toliko naljutio na štampu, da je izjavio „da ničemu što je u novinama ne treba vjerovati”.
Bio je to Tomas Džeferson, jedan od „očeva nacije” koji su, postavljajući temelje političkog sistema nove države, bili uvjereni da je dobro obaviještena javnost najbolja brana korupciji i najveći garant slobode i pravde.
To, u principu, važi i danas, ne samo u Americi: sa jedne strane je interes nosilaca vlasti da budu prikazani u najpovoljnijem svjetlu i budu glavni izvor informacija o sebi, a sa druge je „pravo javnosti da zna” čak i ono što političare prikazuje u nepovoljnom svjetlu. Rezultat toga je da vlasti nigdje ne vole novinare, što je (u najvećem broju slučajeva) potvrda da oni dobro obavljaju svoj posao.
To ne znači da i novinari nisu podložni kritici. Mediji nisu neutralni (iako se takvima predstavljaju): imaju svoje poslovne, vrijednosne, pa i političke interese. Premjer za to su naši tabloidi koji su od dodvoravanja vlastima napravili uspješan biznis za svoje vlasnike i urednike.
Prepreka na putu pretpostavljene objektivnosti je i činjenica da su političari novinirima primarni izvor za vijesti i da su potezi, akcije i izjave političara glavni medijski sadržaji. Političke strukture dakle utiču na medije, a mediji, prenoseći njihove poruke, koje su podložne novinarskim obradama, utiču na javnost.
Sve ovo je u Trampovoj Americi dovedeno do ekstrema. Američki mediji se nikad dosad u tolikoj mjeri nisu bavili svojim predsjednikom, a predsjednik nikad medijima nije pružao više razloga da kritikuju gotovo sve što on, koristeći svoja zaista velika ovlašćenja, radi.
Istovremeno, Tramp je prvi među 45 dosadašnjih predsjednika Amerike koji sistematski podriva, diskredituje, nipodaštava i vrijeđa po svim mjerilima vodeće američke medije (novine „Njujork tajms”, „Vašington post” i TV mreže Si-En-En i En-Bi-Si), koji su po njemu ne samo „narodni neprijatelji” i fabrike lažnih vijesti, nego i „opasni i bolesni”, pa i „odvratni”.
Posledice su mnogostruke. Novinari u Americi se po prvi put smatraju i fizički ugroženim, zasuti prijetećim porukama Trampovih sledbenika, među kojima gotovo svaki drugi (44 odsto) smatra da je među predsjednikovim ovlašćenjima i ono da zatvara medijske organizacije zbog njihovog „lošeg ponašanja”.
Ovo je eskaliralo u tolikoj mjeri da je čelnik Komisije UN za ljudska prava prošle nedjelje upozorio da je Trampovo ponašanje prema novinarima ”veoma blizu podstrekavanju na nasilje”.
Da je predsjednik pretjerao, prošle nedjelje je potvrdio i Senat, gornji dom Kongresa, koji je, poslije Trampove najnovije tviter poruke da su „mediji koji proizvode lažne vijesti partija opozicije”, jednoglasno usvojio rezoluciju u kojoj se ističe da mediji nisu „neprijatelji naroda”.
Rezolucija je doduše samo deklarativna, dakle pravno neobavezujuća, ali je samo njeno donošenje dosad najveći dokaz da se dojučerašnja „učiteljica demokratije” suočava sa ozbiljnim demokratskim problemom.
Taj problem je proizveo Tramp, a suština su njegove „alternativne činjenice”, politička realnost da ne postoji više konsenzus o tome šta je stvarno, a šta izmišljeno. Tramp je, prema medijskim „istinomjerima” – organizacijama koje provjeravaju vjerodostojnost onoga što se pušta u javni opticaj – za 558 dana iznio 4.229 netačnih tvrdnji – dakle više od sedam dnevno!
Mediji su u početku reagovali na svaku predsjednikovu laž, ali pošto su one pristizale u velikim dnevnim dozama, stiglo se do opšte ”predoziranosti” Trampom i konfuzije u javnosti oko toga kome da se vjeruje: medijima ili predsjedniku.
Trampov recept preuzeli su i drugi, pa se alternativna, politički poželjna realnost takođe svakodnevno, i takođe u velikim dozama, servira i nama, uz ubjeđivanje da ne vjerujemo svojim očima, nego njihivim riječima.
Ne bi dakle trebalo da bude dileme ko su stvarni neprijatelji naroda, ali ona nam se ipak svakodnevno nameće.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
„Politike”)