Drmusanje je ključna riječ crnogorskog pravosuđa i diplomatije. Mislim da bi ispod budućeg spomenika nezavisnoj Crnoj Gori – koji bi činila grupa od stotinak figura u natprirodnoj veličini, koje se opkoljene bore protiv aždaja sa istoka – trebalo da stoji nekoliko ključnih riječi: „Milo“ (bez sumnje), „NATO“ (dakako), „Šaranović“, „Šarić“, „Mićunović“, „Kašćelan“, „Škaljar“, „Kavač“, „Marlboro“, „Slobo“, „Aco“ i, jedan glagol i to u množini, „drmusanja“.
Na jednoj izložbi, davno u Londonu, vidio sam naslov ispred jedne zbirke portreta: „Pokretači i drmatori“. Prvi su bili konstruktivna sila, a drugi razorna. Zajedno, obilježili su i oblikovali naš svijet. Crnu Goru, međutim, ne vode „drmatori“, već objekti globalne sile – „drmusanja“.
Kada sam prije nekoliko mjeseci gledao onaj istorijski snimak bliskosti predsjednika Trampa i premijera Markovića nisam mogao ni da pretpostavim da ovaj čaplinovski nijemi film ima i nekakav tekstualni dodatak. Neka masteru istorije gospodinu Plutarhu iz Bara i neoustaškom novinstvu gospođe Lincure iz Beograda bude znano i neka zapišu, da se zna dok postoji pismo, da je predsjednik SAD za premijera nezavisne Crne Gore rekao:
„O, on je samo cmizdrava propala kučka.“
Možda bivša Trampova službenica kleveće mladu, nezavisnu, nepravnu i nedemokratsku Crnu Goru. Možda je poslije onog cimanja Tramp rekao: „Đe si, vojvodo, ne viđesmo se od referenduma... U svari, ne, manje je vremena prošlo... ali od ulaska Pete crnogorske armije u Moskvu, svakako...“
Siguran sam da je premijer bio spreman da se za čast, ne svoju jer ona nije ni važna, već premijersku, i pobije dok nije vidio ko stoji iza njega. Tada se gnjevni pogled koji ne bi smekšao ni da su iza bili pomireni primorski klanovi, da su bili Cane i Milo... Dobro, pretjerujem... Ne bi pretvorio u snishodljivo obožavanje. Naprotiv.
Ali, bolje je biti „cmizdrava kučka“ nego da Budva bude u Makedoniji – a Klinton je tako mislio čak i kad je prespavao u tom gradu. U suprotnom bi znao da je to grad u Crnoj Gori i ko ga je oslobodio 1918. godine. Znao bi nešto i da je tada, kojom srećom, upoznao budućeg premijera, a šta tačno, mislim da nam je upravo preneseno kao Trampovo mišljenje.
A možda ovaj fizički kontakt, koji nije zabilježen od osmanskih vremena – kada su naši kneževi ljubili u nogu sultane, a izaslanike pred kalifima pravovjernih (zbog lošeg iskustva iz 1389) gardisti držali za ruke – predstavlja veliku traumu vjekovima stare, a mlade, nezavisne, a na koljenima, evropske a nedemokratske, Crne Gore. Prije neki dan sudija Stanišić poslala je na jednomjesečni pritvor dvadesetogodišnjakinju iz Srbije koja nikada nije privođena, hapšena ni osuđivana. Nema snimaka kamera. Advokat tvrdi da je isti sudija već opominjana zbog nepristojnog ponašanja, ali javila se „prva sutkinja” Crne Gore i predstavnica sindikata. Traže zaštitu za sudije !? Da, biće da je Jelena Stanišić bila zaista ugrožena od studentkinje koja se liječi u Crnoj Gori, i to zbog spora koji vrijedi kazne od 90 eura. Najbolje je da malu Saru za koju sudija Stanišić tvrdi da joj je prodrmala ruku, osude na svih zaprijećenih pet godina robije. Neka im ta djevojčica plati za sve. I što sjede kao žene (u slučaju sindikalistkinje kao žene i nacionalne manjine) u bezuticajnom i besmislenom crnogorskom sudstvu. Dok im škaljari i kavčani paradiraju po ulicama, a rat su izvezli u Beograd. Jer šta će Srbi u Crnoj Gori kada, što bi rekao predsjednik Đukanović, ni u Srbiji ne predstavljaju više od pet odsto zaposlenih u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi?! Ne daj bože da neko prodrmusa nekog funkcionera Crne Gore, a da pritom ne raspolaže najvećim arsenalom nuklearnog oružja na svijetu i ne nosi riđu mačku na ćeli.
I dok običan Crnogorac ne brine da li će ga neko uhvatiti za ruku i prodrmusati je, a još manje su njegove brige da će morati da se pravi kako mu se to sviđa, ja kao običan Srbin u Srbiji i žrtva pravosudnog sistema Crne Gore koja se bavi vaspitavanjem mlađih punoljetnika, idem brižan na Auto-komandu u Beogradu. Nosim pancir-šljem, policijski pancir (koji nisam razdužio kada sam davne 1994. napuštao kasarnu u Gnjilanima) i nateks naočare za sunce za koje kažu da su otporne na kuršum iz nekih pištolja. Šta ću? Kavčani i škaljari su u ratu, a to znači da je cio Beograd bojno polje. Nisam ni misica iz Marbelje, niti sam advokat, nisam dugo ni bio u Kotoru... Međutim, prije dva mjeseca upravo na tom mjestu, usred saobraćajnog špica, podigli su u vazduh automobil iz koga je posle na užas građana koji mu nisu mogli pomoći dugo zapomagao raskomadani čovjek.
To su prioriteti. Srbija, agresivna bezobraznica, šalje Crnoj Gori zločinačke sezonske radnike koji se usuđuju da prelaze preko izblijedjelog pješačkog prelaza i staju na put braniku moćnog automobila konceptualne bogatašice. A poslije njih i djevojčicu koja ima dva fakulteta i govori tri jezika, da drmusa jadnu sudinicu. Miloidna Crna Gora šalje nam sve same filmske junake: Luku Bracija, Bruna Tatalju, Santina Korleonea, Frenka Nerija... Oni se ovdje igraju, ali ujedno i pomažu našim putarima i zdravstvu da dođu do posla. Čekamo još samo da dođe i don Korleone.
Samo ako nastavi ovako mogli bi da se slučajno pomiješaju filmovi. Pa da pred Palatom Srbija ne bude don Barzini, već Nikola Pašić ili bar sudija Falkone.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)