Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Sari ne daju iz zatvora, optuženoj za smrt mladića prihvatili kauciju * Crna Gora ne mora da uvodi evropske sankcije * Hodžu optužili za fizički napad * Kolarević ima dvije firme, pet zgrada i šest kuća * Vulkan koji je zbrisao civilizaciju * Sari ne daju iz zatvora, optuženoj za smrt mladića prihvatili kauciju * Ličnu emancipaciju dizajnirala stilom
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 25-08-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Goran Jovanović, direktor Fondacije „Budi human̶:
– Ne postoji nijedna fondacija u svijetu koja omogućava ovoliki vid transparentnosti. Fondacija „Budi human” pruža kompletnom javnom mnjenju uvid za bilo koje dijete koliko je stiglo SMS poruka i to se uživo može pratiti.

Vic Dana :)

Žali se Mujo policajcu:
●Sa krova one zgrade neko mi je bacio kutiju na glavu.
●A šta je bilo u njoj?
●Ništa.
●A u kutiji?

Uđe Mujo u kafanu, naruči pivo i pogleda u džep i tako 5-6 puta. Konobar mu priđe i upita iz radoznalosti, zašto poslije svakog piva gleda u džep.
A Mujo će:
- Tu mi je slika od moje žene Fate, pa kad postane lijepa znači vrijeme mi je da idem kući.


Nađu dva zeca pušku u šumi. Jedan uhvati za cijev, a drugi za kundak i počnu da se otimaju. U tom trenutku puška opali i jednom razvali lice. Na to će onaj drugi: Brate, i ja sam se uplašio, al‘ što praviš takve grimase?!








Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura - datum: 2018-08-24 KANTAUTOR MILOŠ ZUBAC ZA „DAN” OTKRIVA ČARI ALTERNATIVNE MUZIČKE SCENE I OCJENJUJE
Sistem ne podržava individualiste
Miloš Zubac pozira za „Dan” Sistem ne podržava individualiste Ako čovjek želi da iskaže bunt, „udari” tri komentara na neku pojavu na internetu i isprazni se i taj njegov bunt ostane u sobi. Ranije smo išli na ulicu da bismo iskazali bunt, nije bilo interneta, tako da smo se danas zarobili, a to nije dobro
Pjesmom uz gitaru je Miloš Zubac, književnik, kantautor i muzičar iz Novog Sada, predstavio kotorskoj publici u Galeriji solidarnosti svoju knjigu „Rezervna kultura”, jedinstvenu muzičku hroniku, koja govori o novoj kantautorskoj „gerili” na prostoru nekadašnje jugoslovenske države. Na promociji su mu se pridružili Sonja Segić (Fea), Isidora i Aleksandar Milivojević, koji su zajedno sa Milošem stvarali u grupi „Prkos drumski”, kao i pisac Obrad Pavlović, koji je kazivao svoje impresije u vezi sa knjigom. Bila je to nekonvencionalna promocija, Miloš je izveo svoje pjesme iz zbirke „Kralj na kiši”, pjesme pjesnika koje voli, a koje je pjevao u grupi „Prkos drumski”, kao što je tužna ljubavna pjesma Nikite Staneskua, velikog rumunskog barda, pjesme prijatelja iz pokreta „Novi odmetnici”, kao što je pjesma „Ptice”, Roberta Vodanovića Čopora, koji je jedan od junaka knjige „Rezervna kultura”. Isidora i Aleksandar, koji su zajedno sa Milošem pjevali u grupi „Prkos drumski”, pjevali su pjesmu Marine Cvjetajeve, pjesmu kotorske pjesnikinje Ivane Nikčević, pjesmu velikog crnogorskog pjesnika Lesa Ivanovića „Kari Šabanovi”, koju je Miloš komponovao. Sonja Segić, koja voli da nastupa pod imenom Fea, izvela je splet svojih pjesama, koje do sada nije snimila, a koje je sama napisala. Prije dvije godine Zubac je nastupio ovdje, u okviru Festivala „Poezika” u Kotoru, koji je svojevrstan odjek matičnog festivala u Novom Sadu, koji se održava već šest godina, a koji je pokrenuo zajedno sa prijateljima. Festival je dobio naziv upravo po naslovu Miloševe zbirke pjesama. Prije dvije godine nastupio je u Kotoru sa Isidorom, Aleksandrom i dubrovačkom grupom „Izae”. „Poeziku” nazivaju „najveći mali festival na svijetu”, objašnjava Zubac, jer ga vide kao veliki „zbog toga što se neka čuda stalno tamo dešavaju”.
– Festival „Poezika” nazivaju i „Festivalom velikih i malih čuda” zato što se ljudi upoznaju, zavole se za cijeli život, čuju se, tu se sreću inače i autori koje ne možete svuda vidjeti, koji ne idu medijskom magistralom, nego su stalno po nekim obodima, ili čak izvan tih oboda, pa malo samo preskoče, pa se pojave ovdje. Jako su vrijedni zbog toga i pravo je čudo prisustvovati jednom od tih koncerata, zato što oni imaju puno da pruže, a nisu ljudi koji su se posvetili muzici tako da budu naveliko čuveni, kaže Miloš Zubac u intervjuu za „Dan”.
• O čemu govori „Rezervna kultura”?
– „Rezervna kultura” je knjiga o „Novim odmetnicima”, o svim mojim prijateljima, autorima sa kojima sam stvarao proteklih deset godina i doživio mnoga lijepa iskustva, oni su vrijedni kao autori, i bilo bi lijepo da ih ljudi otkriju. Mada sam pjesnik, kao i moj stari Pero, ovo je jedina prozna knjiga koju sam napisao, veoma posebna za mene. Ta knjiga je zbir žanrova, ona je i dnevnik i monografija i foto-monografija i džuboks i ljubavna priča i roman, ali vrlo nespecifičan žanrovski i esejistička knjiga u isto vrijeme. „Rezervna kultura” je upravo zato što su to ljudi koji se nalaze na tim ivicama, marginama ili malo „sa one strane”, a tu su i čine kulturu ovog zajedničkog prostora, a zajednički prostor je taj na kojem se mi razumijemo kada razgovaramo, taj takozvani prostor nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, kultura koja uvijek postoji i spremna je da se aktivira ako treba. Međutim, ljudi ne znaju za nju i ona je zato „rezervna”. Ona neće biti nikada dominantna kultura i možda je bolje što je tako, jer pitanje je zapravo danas koliko vrijedi naša „dominantna kultura” – da li ona jeste nešto što zadovoljava standarde visoke kulture.
• Šta treba da se desi da bi se ta „rezervna kultura” aktivirala?
– Vjerovatno da postoji sistemsko prepoznavanje, koje je postojalo kada je „novi val” u Jugoslaviji zaživio, taj „novi val” na koji se svi oslanjamo i volimo da ga se sjećamo, imao je sistemsku podršku. To su bili državni izdavači koji su se bavili bendovima, samim autorima i sastavima nije bilo lako, ali su imali način, imali su ljude koji su ulagali u njih, država je to prepoznala kao nešto što je, iako je subverzivno naizgled. Inkorporirali su tu subverziju i s jedne strane su je otupili, ali s druge strane su otvorili mogućnost da publika doživi novi val, da ga čuje, da ga upozna i da postane neko generacijsko obilježje.
• Zašto Vas i Vaše prijatelje – kolege nazivaju „novi odmetnici”?
– To je više kao u šali, zato što smo se vezali za autore, kako sa ovih prostora, kao što je Miladin Šobić, koji je potpuno odmetnički lik, samim tim što se odmetnuo od muzike, od umjetnosti i stvaranja, a sa druge strane, vezali smo se za umjetnike kao što je Džoni Keš, kao što je Kris Kristoferson, Bili Nelson, dominantno kantri– folk autore, koji su djelovali kroz aut low moment i onda smo se mi tako šalili da ćemo biti „novi odmetnici” na ovom prostoru. Odmetnuli smo se do ove nesrećne situacije u posljednjih dvadeset godina – sve je isto i sve je jedno, ništa ne odskače, ništa toliko ne izaziva i ne može da pobudi i probudi u mladim ljudima, kao što je nekada moglo u oblasti muzike i pjesništva, što je takođe važno. Mi dosta koristimo pjesništvo u muzičkim obrascima i to je nešto što nas karakteriše.
• Kakav je položaj kantautora na ovim prostorima?
– Festival „Poezika” svake godine raspiše konkurs za posebne aktere festivala i onda nam stigne tokom godine 60– 70 prijava jedinstvenih pjesama iz cijelog tog našeg zajedničkog prostora, dođe i nešto iz Crne Gore, tako da znam te ljude koji se bave kantautorstvom iz hobija, ne profesionalno. Položaj je takav da postoji internet koji toliko toga omogućava, ali s druge strane, što si više na internetu, možda si manje na ulici, u klubu, u knjižari, u galeriji i treba naći pravu mjeru. Kantautorski poziv je monaški, asketski posao – nije lako danas prviući pažnju kada izađeš sa jednom gitarom, navikli su ljudi na nešto potpuno drugačije. Nažalost dominantno, vladajući sistem kulture ne podržava dovoljno pojedince sa gitarom, koji sami pišu svoje pjesme i izvode ih, ili baštine neku vrhunsku poeziju. Nije lako...
• Da li kantautor nužno mora da bude i buntovnik?
– Nije nužno, ali bunt se preselio u neke druge oblike, on je malo devalviran danas i obesmišljen, protiv čega se boriti, sve je jednako rđavo, kuda god da pogledaš, svi imamo iste boljke, ušli smo u neku simulaciju života, možda upravo zbog ovog interneta, nije nam mnogo donio, mislim da nam je više uzeo.Tako da je bunt jako teško kontrolisati. Ako čovjek želi da iskaže bunt, „udari” tri komentara na neku pojavu na internetu i isprazni se i taj njegov bunt ostane u sobi. Ranije smo mi išli na ulicu da bismo iskazali bunt, nije bilo interneta, tako da smo se malo zarobili i to nije dobro. Bunt jeste sama tvoja odluka da se pojaviš sa gitarom i da izvodiš nešto što je visoko artikulisano pjesnički. To jeste neka vrsta bunta.
• Na taj način podstičete i druge na buntovnost?
– Ako te čuju, ako te otkriju, ako te nađu...
M.D. Popović

Uspio da ispoštuje oca

• U kojoj mjeri je Pero Zubac, kultni pjesnik bivše Juge, Vaš otac, uticao na Vaš životni put?
– On je sigurno uticao na moj život, on je tu u auričnosti, iako je još u ovozemaljskom životu. Snimio sam nedavno album „Male pesme za Draganu”, uradio sam ga sa prijateljem Tomislavom Zorićem iz Zagreba, koji je takođe dio „Rezervne kulture”, bio je frontmen grupe „Olovni ples” iz Dugog Sela (Zagreb). To su pjesme koje je Pero napisao kao posvetu mojoj majci, njegovoj supruzi, kada je napustila ovaj svijet. Neke pjesme od tih uvijek izvodim na mojim koncertima. Takođe, sa Perom su bili njegovi prijatelji Duško Trifunović, Miroslav Antić, sa kojima sam ja odrastao i već samo to prisustvo jeste uticalo na mene da nekako usvojim njihovu supstancu, da to prepoznam u sebi, da to postane vrlo podudarno sa mojom supstancom, kako sam sazrijevao. Tako da sviram i Antića često, pričam anegdote iz nekih naših zajedničkih života, iako sam bio dijete, jako sam ga dobro upamtio, pogotovo Duška Trifunovića, koji mi je bio jedna vrsta pjesničkog mentora i divnog vodiča. Pera je bio nenametljiv, nikada ništa nije tražio od mene da čitam, on bi mi ponekad ostavio neku knjigu na stolu, koja je meni mogla da promijeni život. Ja bih je, naravno, pročitao i to je to - izabrao sam put koji je sličan njegovom, ali nije njegov, dabome, ja se bavim muzikom dominantno i sve što napišem, zapravo, volim da predstavim kroz muziku.Tu se razlikujemo i to je dobro, jer Duško Trifunović je jako dobro napisao o tom odnosu otac-sin: „Srećan je sin koji se sa ocem zaobiđe na brvnu istorije”. Ako su na istom brvnu, desiće se često, kao ona dva jarca (ovna), jedan s jedne, drugi sa druge strane, da će morati neko da padne, da bućne u vodu. E, ako se zaobiđu srećno i svako na svoju stranu ode i ostane suv na tom brvnu, dobro je. Mislim da smo Pera i ja to uspjeli.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"