-Piše: Vojislav Bulatović

Reakcije na naš odnos prema proslavi „Oluje“ pokrenuo je naš vojni predstavnik pri NATO-u u Zagrebu. Bilo bi površno to označiti kao diplomatski incident u režiji političkih vrhova Hrvatske i CG. U pozadinu ove manifestacije i te kako je upleten globalni faktor. Na proslavi „Oluje“, nacionalnog praznika Hrvatske, bili su postrojeni i uparađeni predstavnici članica NATO-a, vojne sile koja se puno ne mršti na stradanje civila, na rušenja, izbjeglice i havarije država koje su potpale pod „nepoćudne“ režime. Na manifestaciju nije mogla uticati ni činjenica da se pod tim krajiškim nebom iznjedrio i veliki genije Tesla, koji je započeo veliku revoluciju u naučno-tehničkom domenu Zapada. Taj revolucionar nauke i tehnike je dokaz da smo i mi nešto veliko učinili za progres ne samo Zapada, koji nas uporno „čita“ kao bukvar zla, buna i revolucija. Sada se ne slavi rodni kraj Prometeja modernog doba, Tesle, već moć oružja koje je na neslavan način okončalo vjekovnu dramu postojanja njegovih sunarodnika. Nekada su Crnogorci (koji su u sebi nosili neke njegoševske gene srpskog roda), zajedno sa ortodoksnim Srbima (pretežno Dinarcima) naseljavali Krajinu da brane moćnu carevinu od osmanlijskog „cunamija“. Njihovi potomci su dizali „bune i ustanke“ (Ćopić) protiv raznih osvajača a naročito protiv fašističke nemani u prošlom vijeku. Zaborav je prirođen moćnijim gospodarima. Njihov dugi „štap“ iz daljine razara „mravinjake“, a onda se brani od unesrećenih kolona što ih ugrožavaju.
Crnogorski vojnik je sada tu po „pravilu službe“ koja ne poznaje osjećanja jugo-komšija. Naprotiv, gdje je god potrebno naložiće da se komšiji izvadi zub bez anestezije. To je dokazivanje moći. O tom osjećanju ravnodušnosti koje dolazi sa zapadne strane svijeta svjedoči i Danilo Kiš: „Mislim da je zapadnjak u meni bio taj koji mi je omogućio da shvatim do koje mjere je Zapad lišen onog ličnog iskustva koje je potrebno da bi se shvatila priroda zla.“ (Danilo Kiš: „Gorki talog iskustva“). Nažalost, i mi imamo dovoljno našeg gorkog taloga iskustva. Treba li to dokazivati i dokumentovati? Bar mi na Balkanu imali smo prilike da to doživimo. Naravno, mi nismo presedan, zato što smo Balkan, već samo jedan od primjera. Crna Gora u ovom društvu ne može propovijedati mir, osjećanja i moralne obzire prema susjedu koji je bio žestoko sankcionisan baš od ove alijanse zbog prkosa i otpora njenim diktatima. Zašto i u 21. vijeku jedan slobodarski narod trpi sankcije i pritiske vodećih članica alijanse koje stalno ponavljaju da mi Balkanci proizvodimo previše istorije što vuče i druge (miroljubive?) narode Evrope u naš vrtlog? Srbija i Srbi su označeni kao glavni generator tog balkanskog vrtloga. I početak velike kataklizme Evrope, Prvi svjetski rat gura se u neoprostivi grijeh ovog naroda, takođe, i dva najveća uzleta i pada jugoslovenskih naroda: stvaranje i rušenje Kraljevine Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije SFRJ) pripisuje se u istorijski grijeh srpskog naroda. Interesantno je da optužnice za ove grehove stižu i od međunarodnih „recenzenata“ balkanske istorije i od samih „jugo-plemena“ (Krleža). Čini se da je cilj svih isti: držati u mržnji i zavadi Jugo-Slovene (i druge „etno-proizvode“) a njihov „Pijemont“ – Srbiju prikivati na stub srama zbog „velikosrpskih mračnih ciljeva“. Na toj liniji su se sada postrojile razne kolone istoričara, geopolitičara, agenata i ideologa da pokažu kako je došlo vrijeme čišćenja od prevara (srpskih), mitova (jugoslovenskih), zabluda (bratskih) i da se moramo svi okrenuti Zapadu. Evroatlantski „strateški partneri“ horski poručuju zapadnim Balkancima da je njihovo mjesto na Zapadu! Zar ne treba da se zapitamo: ako je naše mjesto negdje drugdje, a ne ovdje, ko će naše mjesto zauzeti? Nije li ovo vrhunac istorijske „igre“ da se ovaj prostor istovremeno kontroliše i „vakuumira“ i učini dostupan onima koji na njega motre od davnina? Uostalom, mi sami mnogo činimo da do toga i dođe! U haosu koji stvaramo, ali ne bez pomoći i pritiska sa strane (!) gubimo motive da ovdje opstajemo pa se neprekidno iseljavamo. Na ovo zlo nadodaje se i zlo depopulacije. Politički, etničko-vjerski, identitetski i slični sukobi samo daju ubrzanje ovom trendu „vakuumizacije“.
Jugoslovenska federacija je obnovila ratom uništenu zemlju i izgradila zavidnu privredu, stekla međunarodnu reputaciju a njene sadašnje naslednice mole strane investitore da im zaposle radnike. Ono što je Jugoslavija stvarala sada se dijeli i produbljuju se svađe oko starih računa i dioba. Prema „strateškim partnerima“ ponizno klanjanje, a sa komšijama se samo podižu tenzije. Čak se i lideri regiona okupljaju (u okviru Berlinskog procesa) na samitima u evropskim gradovima da bi se dogovorili o regionalnoj saradnji. Opet ih nešto žulja na Balkanu pa ne mogu bez posrednika. „Politička realnost“ nas svakodnevno iznenađuje i prodrmava naše sentimente i bajata vjerovanja. To samo znači da mi Balkanci nemamo kontrolu nad sopstvenim djelovanjem i planiranjem, zato ništa ne treba da nas iznenađuje. Ovo je vrijeme daljinskog upravljanja i nigdje se nije moguće sakriti. Sve je relativno: i prostor (za koji misliš da je tvoj), i identitet (za koji misliš takođe, da je tvoj) i veze (za koje misliš da su stabilne), i stabilnost (za koju vjeruješ da je po tvojom kontrolom), i izvori egzistencije (koji se ljuljaju svakog dana). Relativno je i užasavajuće neshvatljivo da se sada svi uključujemo u trku naoružavanja, a vapili smo zbog nepodnošljivih troškova JNA. Hrvatska kupuje F16, Srbija „migove“, Crna Gora moćne hilikoptere. Tu se još pominju sistemi raketne odbrane, baze i slično. Tako je i u Evropi. Tramp poručuje da se mora izdvajati još više novca za naoružanje. Militarizacija! Dolazi vrijeme generala i vojnog biznisa. I tu nema pardona. U budžetima se mora naći novac, pa šta ostane za drugo. Oni će nas (saveznici) braniti tu na našem terenu, na našem nebu, (od koga), ali i mi se moramo naoružati da im pomognemo. Mi ćemo takođe davati doprinos u „živoj sili“ koja će im pružati pomoć i negdje daleko od njihove domovine, gdje dosežu pipci njihovih interesa.
Gdje sve to vodi? Jedno je sigurno: vojna mašinerija (kojoj će Amerika dodati i svemirske snage) razvija se i jača i kvantitativno i kvalitativno, novac teče prema Zapadu ka najmoćnijim zemljama. Zašto je tako? Jastrebovi američke politike i Engleske su decidirani: Rusija se mora staviti u džep (sankcijama, blokadama, pritiscima) dok ne bude otvorena za moćne kompanije Zapada. Rusija je usamljena nuklearna sila koja sve više prkosi planovima evroatlantske zajednice. U dva svjetska rata bila je saveznik pobjedničke koalicije, ali to savezništvo koštalo je Zapad. Nakon Prvog svjetskog rata izvela je antikapitalističku revoluciju koja će uzburkati Evropu, da bi nakon Drugog svejtskog rata stavila pod svoju kontrolu istočnu Evropu i još više uzburkala svijet revolucionarnim gibanjima. Propast njene „imperije” (SSSR) prouzrokovo je takođe velike lomove u međunarodnim odnosima. Da li je Balkanu u ovom scenariju data uloga rubnog poligona u mogućem sudaru kontinenata?