-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Iako je NKOJ uspio da u nekim diplomatskim predstavništvima Kraljevine Jugoslavije ostvari uticaj još tokom 1944, poput Ambasade u SSSR-u, ili delegacije u Italiji, u većini predstavništava do osjetnih promjena je došlo tek poslije rata, tj. poslije formiranja Privremene vlade DFJ, na čelu sa Titom, marta 1945. To znači da su se u mnogim predstavništvima i poslije rata zadržali stari kadrovi i da su oni postepeno zamjenjivani od 1945. godine, čime su diplomatska predstavništva Kraljevine Jugoslavije i formalno prerastala u diplomatska predstavništva DFJ ili FNRJ. Čak i tada su, zbog nemogućnosti KPJ da među svojim članovima pronađe dovoljno ljudi doraslih poslovima ambasadora, poslanika i konzula, i iz obzira prema zapadnim državama, na mjesta predratnih kadrova dolazili nekomunisti, pod uslovom da su bili lojalni novim vlastima. Krajem 1944, u mnogim značajnijim svjetskim prestonicama partizanska strana i dalje nije imala svoje ili bar pouzdane ljude, a u nekima su i dalje bile stare diplomate koje su se prema partizanskom pokretu ponašale neprijateljski, dok su neka mjesta, i to u važnim diplomatskim centrima, stajala upražnjena (ambasada u SAD). Uprkos svim naporima, prije svega Vladimira Velebita, da se sastav diplomatske službe promijeni, do početka 1945. se nije mnogo toga promijenilo, pa je Velebit januara 1945. procijenio da je i dalje 90 odsto diplomatije bilo neprijateljski raspoloženo prema NOP-u jer ona nije „podmlađena kadrovima iz zemlje”. Tada je od Tita još jednom tražio: „Molim, ponovo molim, da se ozbiljno pozabavite pitanjem ličnosti za ambasadorska mjesta u Vašingtonu, Londonu i Parizu, jer bi popunjavanje tih mjesta dobrim drugovima iz zemlje u velikoj mjeri učvrstilo naš međunarodni položaj i olakšalo vođenje spoljne politike”. Stvaranje Privremene vlade DFJ na čelu sa Josipom Brozom marta 1945. olakšalo je popunjavanje diplomatskih predstavništava ljudima u koje je nova vlast imala povjerenja. Tako su uglavnom tokom 1945. diplomate odane novim vlastima krenule i u ona diplomatska predstavništva u kojima do tada nova vlast nije imala svoje ljude. Na sjednici vlade 30. marta 1945. konačno su određeni ambasadori za više značajnijih svjetskih prestonica, među kojima su bile i neke u kojima ambasadora dugo nije bilo. Tada je za ambasadora u SAD određen Stanoje Simić, u Moskvi Vladimir Popović (umjesto Stanoja Simića), u Londonu Ljubo Leontić, a u Parizu Marko Ristić. Tokom 1945. odlučeno je i da Milan Ružić bude konzul u Carigradu, a Božin Simić ambasador u Ankari. Međutim, u diplomatskim predstavništvima je i dalje bilo mnogo službenika nekomunista, a puna dominacija KPJ je ostvarena tek poslije Rezolucije IB-a.
Među predstavništvima u kojima su stari kadrovi ostali do poslije rata bili su Ambasada u Kanadi, Konzulat u Carigradu, Ambasada u Londonu, Poslanstvo u Portugalu, Ambasada u Turskoj, predstavništva u SAD-u. Vladimir Velebit je krajem 1944. posebno isticao neophodnost što bržeg izbora pouzdanih ljudi za mjesta ambasadora u SAD, Londonu i Parizu. Poslije prelaska Stanoja Simića na njihovu stranu i nakon preuzimanja jugoslovenske delegacije pri savezničkom savjetu u Italiji, trn u oku partizanima ostalo je nekoliko jugoslovenskih diplomata: ambasador u SAD Konstantin Fotić, ambasador u Londonu Bogoljub Jevtić, ambasador u Švedskoj Aleksandar Avakumović, poslanik u Bernu Momčilo Jurišić i delegat kod De Golovog komiteta Jovan Đonović. Zato su ljeto i jesen 1944. protekli u stalnim pritiscima na Šubašićevu vladu da se oni uklone sa svojih položaja i zamijene ličnostima prihvatljivim pobjedničkoj strani u jugoslovenskom građanskom ratu.
Krajem 1944. u Engleskoj je poslanik bio Bogoljub Jevtić, koji se na tom položaju nalazio od septembra 1943, ali je nezadovoljstvo partizanske strane stanjem u ovom predstavništvu Jugoslavije bilo takvo da ga je Vladimir Velebit označio za „leglo neprijateljskih mahinacija”. Šubašić nije pokazivao želju da Jevtića zamijeni, smatrajući da „nema prepreke” da on ostane na tom položaju jer se u Londonu nalazila i vlada, pa on nije imao mogućnosti da šteti. Ipak, morao je da popusti, te je njegova vlada 12. oktobra 1944. odlučila da Jevtić bude penzionisan. Otpravnik poslova postao je Vladimir Ribar, karijerni diplomata Kraljevine Jugoslavije koji je bio prihvatljiv za NOP. Za njega je Velebit pisao da je bio „vrlo sposoban diplomatski službenik, čovjek neprikosnovenog integriteta i diskretno naklonjen NOP-u”. Imenovanje novog ambasadora sačekalo je stvaranje Privremene vlade DFJ, pa je na sjednici održanoj 30. marta 1945. usvojen predlog da ambasador bude Ljubo Leontić.
U drugoj polovini 1944. mnogo bolja situacija iz ugla NKOJ-a nije bila ni u Stokholmu, gdje je otpravnik poslova (poslanik) bio Aleksandar G. Avakumović. Mada su Avakumović i jugoslovensko poslanstvo nastojali da pomognu jugoslovenskim izbjeglicama i interniranim jugoslovenskim diplomatama, radom ovog poslanstva i poslanika nijesu bili zadovoljni Jugosloveni pristalice NOP-a.
(NASTAVIĆE SE)