Autor: Nadežda Milenković
Ne treba nam da gledamo na sat da bismo vidjeli da je došlo zadnje vrijeme. Ali nam je potrebno da posle svakih odgledanih vijesti bacimo pogled na kalendar. I provjerimo koji je vijek.
Ne samo da se vlast diči poduhvatima koji su prestali da izazivaju divljenje još sredinom prošlog vijeka nego čak i rokove za njihovu realizaciju predstavlja kao apsolutni rekord. Doduše, kad nam kažu da će rekonstrukcija (popločavanje) jednog beogradskog trga trajati čak godinu i po dana, dok rekonstrukcija (popravka vlastitog fušeraja) na drugom traje već godinu dana, onda zaista djeluje kao podvig što su za „samo“ četiri godine uspjeli da izgrade „čak“ dva solitera. (Dok su još sedamdesetih čak tri ista takva sagrađena na Konjarniku – za samo tri godine.)
I da stvar bude gora, ne samo da je vlast opčinjena rekonstrukcijama koje su dušu dale za pranje i krađu para – nego još i zahtijeva da njihove građevinske manifestacije „najbolje obožavamo“, kao Radovan III seriju o Džordžu i da im se „divimo do imbecilnosti“. I kažemo da je onaj lavor nasred Slavije – koji je odmah procurio a zbog kojeg je taj prometni kružni tok smanjen za jednu, prijeko potrebnu, saobraćajnu traku – najljepša fontana u Evropi.
Ali, za razliku od ružičaste televizije koja svoje gledaoce poziva da se „sami uvjere“ da li je njihov budući program nešto neviđeno na svijetu, vlast ne poziva građane da naše velepnosti uporede sa svjetskim. Da se domaće velepnosti ne bi iskompleksirale kad vide kakva se čudesa, na kakvim sve visinama, dubinama i na kakvim sve terenima grade po svijetu.
Da stvar bude još i gora (da, uvijek može još gore) ne samo da vlast pokušava da nas fascinira građevinskim radovima koji su apsolvirani još u dvadesetom vijeku nego joj čak ni ti radovi ne idu od ruke. Pa ni običan potporni zid nije mogao da dočeka svečano (a da kakvo drugačije nego svečano) otvaranje dionice auto -puta nego se urušavao – više puta. Ali resorna ministarka kaže da se nije rušio jedan isti zid nego svaki put neki drugi, kao da je to opravdanje a ne razlog za uzbunu. Na to je nadležni direktor koridora objasnio da je to urušavanje bilo predviđeno (zašto onda ne i spriječeno?), na šta je ministarka optužila loš projekat, ali pošto se predsjednik države pred kamerama hvalio da je on sam, lično i personalno, crtao koridore, krivce su počeli da traže u terenu („najteži u Evropi“, stvarno?!), u izvođačima radova, u sječi šuma (nisu čuli za pošumljavanje?)… A kad se objašnjenje toliko zakomplikovalo da se čak stiglo i do prokletstva koje je bačeno na koridor jer je posiječen onaj „zavjetni“ hrast, ministarka za infrastrukturu je pozvala Bezbjednosno-informativnu agenciju u pomoć. Jer samo BIA, snajka, BIA može da otkrije razlog. Tačnije – da zataška ili proglasi vojnom tajnom nestručnost, fušeraj i korupciju. Kao da mi već ne znamo koliko je sati. I ne vidimo da je, nasuprot nazivu svevladajuće stranke, zaista zadnje vrijeme došlo.
Peščanik.net