Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
MA od Raja Božovića uzeo 69.000 eura * Kandidat za odbornika DUA dobio ugovor pred izbore * Držalom od sjekire mladiću slomio lobanju * Novcem od odštete kupio kćerki stan * Ponosu po nosu * Bog zna, a to je dovoljno * Ulazak u istoriju
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 04-09-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
MLADEN BOJANIĆ, BIVŠI POSLANIK:
Brajovića na sudu ne mogu spasiti ni najbolji svjetski advokati, svima je jasno.

Vic Dana :)

Mujo razgovara s Hasom o svojoj sreći nakon par piva, pa pita:
– Haso, znaš li da je moj srećni broj sedam? Rodio sam se 07.07.1977. u 7 sati, 7 minuta i 7 sekundi, na lutriji sam osvojio 7 miliona eura i sve to sam uložio na konjskim trkama na konja broj 7!
Haso se zapanji i reče:
– Mujo, pa to je fantastično! Naravno, konj broj 7 je bio prvi?
Mujo uzdahne i otpije gutljaj piva:
– Jok, sedmi....



Riješili Crnogorci da promijene radno vrijeme.
– Odsad ćemo da radimo samo u srijedu! reče vođa radnika. Ima li neko pitanje?
– Ima. Hoćemo li svaku?







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Stav - datum: 2018-09-02
Poslednji marš vojnika Vermahta  
Poslednji marš vojnika Vermahta   Veliki demokratski potencijal Crne Gore i još veći civilizacijski čin bio bi kad bi se poslednje putešestvije Maksa Luburića iz Marbelje okončalo na njemakom groblju u Golubovcima
Piše: blažo zlopaša
Vojnici Vermahta svoj poslednji marš, poslije 75 godina, nijesu završili tamo gdje su rođeni ili odakle su krenuli, već na novom njemačkom groblju u Golubovcima. Ovim civilizacijskim činom Crna Gora pokazala je svoj ogromni demokratski potencijal. Njemačka dobrovoljačka jedinica „Princ Eugen divizije“, sastavljena od folksdojčera-podunavskih Njemaca, stekla je reputaciju nakrvoločnije njemačke Hitlerove soldateske. Njeno borbeno dejstvo bilo je isključivo na teritoriji Jugoslavije, specijalizovano za brdsko-planinsko antipartizansko ratovanje. U sastavu ove SS divizije, pored podunavskih folksdojčera, bilo je i Hrvata, Bugara, Mađara i hercegovačkih muslimana iz zloglasne „Handžar divizije“.
Riječi „Princ Eugen divizija“ u sjećanjima mog djetinjstva urezane su kao prvi ožiljci ratnog nezaborava. Stanovali smo na glavnom trgu u Nikšiću, tada najvišoj zgradi, trospratnici, na trećem spratu sa pogledom na trg. Na tom spratu živjele su tri porodice. Na spratu niže prije rata bila je poreska uprava, a za vrijeme rata italijanska obavještajna služba. Sredinom maja 1943. godine, bila je nedjelja, po noći čula se tutnjava tenkova. Osvanuo je prelijep sunčani dan. Trg i glavna ulica bili su popunjeni tenkovima, topovima koje su vukli kamioni. Trg su preplavili njemački vojnici sa šlemovima. Sjatila se oružana sila Vermahta, koja je izazvala strah Nikšićana. Radoznali, djeca, pošli smo da vidimo topove. Međutim, tako su nas grubo rastjerali da smo se uplašeni razbježali. Mislili smo da su blagorodni, kao što su bili italijanski vojnici prema djeci. Roditelji nam nijesu više dozvolili da izlazimo. Na trgu su se zadržali nekoliko dana, a glavnina divizije bila je na Kapinom Polju. Jedne noći, prošla ponoć, utonuli svi u duboki san. Zajednička vrata jedan komšija ojačao je sa tri grede iznutra, tako da ih je nasilno teško bilo otvoriti. Čujemo lupanje nogama u vrata i viku na srpskom jeziku - da se vrata otvore. Niko ne smije da se usudi da siđe i makne grede, jer se ne zna ko je. Odjednom rafal iz pištolja izrešeta vrata. Komšija Đoko Brajević, sakupi hrabrost, strča sa sprata, skloni grede, i otvori vrata. Uđe, razjaren kao zvijer, njemački oficir. Grdosija od čovjeka s pištoljem u ruci. Bio je pijan. Satjera sve tri porodice u jednu sobu. Ne prestaje da se dere, mlatarajući rukama i pištoljem. Bilo nas je četvoro djece. Vrištimo i drhtimo. Odjednom izdvoji moju majku, naredi joj da klekne i zine. Drži joj cijev pištolja u ustima i viče na srpskom jeziku: „Gdje su partizani? Govori!“ Italija još nije bila kapitulirala, Italijani, na spratu niže, čuli su viku i pucnjavu. Izgleda, javili su komandi, došla je njemačka trojka i odvela pijanog oficira. Sjutradan, moj otac je doznao; da ga je poslao komšija Dika (prezime mu neću napisati, zbog potomstva) u čijoj se kafani folkdojčer napijao. Dika ga je obavijestio da su brat i dvije sestre moje majke već bili u partizanima. Dika je odstupio sa četnicima, ubili su ga partizani. Zbog pretrpljenog straha u najranijem djetinjstvu dugo smo, ja i moji drugovi, iz sna skakali, sanjajući onu zvijer, njemačkog oficira. Ta noć i zvjerstvo „Princ Eugen divizije‘‘, najkrvoločnije jedinice Vermahta, pobudili su moje interesovanje pa sam mnogo toga pročitao i saznao.
„Princ Eugen“ divizija sa nikšićkog trga i Kapinog Polja, krenula je preko Gornjeg Polja u pravcu Pive. Prije ulaska u Šavnik, u selu Mokro, spalili su sve kuće i štale, a stanovništvo je izbjeglo u planinu Vojnik, pod zaštitom Pete proleterske crnogorske brigade. U selu je ostalo 20 žitelja. Sve su ih žive spalili u jednoj štali. U selu Grabovica ostalo je pet seljana, a u Pošćenju osam, i njih su pobili. U Šavniku su uhvatili pet starijih osoba, žive su ih spalili u jednoj štali. U selu Duži spalili su 75 kuća i ubili 25 staraca, žena i djece. U selima Pridvorice, Slatina i Previši, nikoga nijesu strijeljali, sve su ih žive spaljivali po kućama i štalama. U Pivi, u selu Doli, jedino su na „human“ način ubili, strijeljanjem 522 žitelja ovog kraja, među kojima je 109 djece, 7. juna na praznik Sv. Jovana Krstitelja. Pripadnici zloglasne foksdojčerske SS divizije „Princ Eugen“, uz pomoć komšija iz Hercegovine, gatačkih ustaša i muslimana zloglasne „Handžar“ divizije, kazuju podaci, u pivskim selima su žive spalili u kolibama, štalama i katunima ili bacili niz surove planinske litice, više od 1.260 nedužnih ljudi, žena, djece i staraca! Nema bratstva u Pivi koja je zaobišla ova nesreća. Blagojevići su najbrojnije bratstvo u Pivi. Više od 220 Blagojevića živi su spaljeni. Iz kuće učitelja, čija se žena tek porodila, izveli su svu porodicu i strijeljali. Neka bratstva u Pivi nestala su zauvijek. U liku svetih utkano je prelijepo ime hrabre 17-godišnje djevojke Jaglike Adžić. Jagliku su zajedno sa roditeljima, braćom i komšijama, žive spalili. U selu Velici, između Andrijevice i Plava, u jednom danu ubili su 426 žitelja, većina su bili žene i djeca. To bi bila najkraća hronologija zločina zloglasne „Princ Eugen divizije“. Poslednji posmrtni marš njemačkih vojnika nije završen tamo odakle su krenuli, već 75 godina kasnije svečanim otvaranjem njemačkog groblja u Golubovcima. Svečanosti su prisustvovali najveći predstavnici vlasti, a njemački ambasador zahvalio je se crnogorskim državnicima, koji su uprkos protivljenju naroda, pomogli u ispunjenju ovog plemenitog zadatka. Snežana Radović, generalna direktorka za evropske poslove, na svečanosti je poručila da je mjesto počinka njemačkih vojnika pravo mjesto gdje možemo početi da učimo važne lekcije o pomirenju. U diplomatske poruke njemačkog ambasadora ne treba sumnjati, jer Njemci nikada nijesu pogazili svoja obećanja, i kad su za jednog ubijenog Njemca ubijali sto Srba! Trebalo je da njemački ambasador vidi da su njegovi preci, koji su domarširali u Golubovce, na milenijumski počinak, bez ijedne trunke milosti i sažaljenja, čak i kada su djeca bila u pitanju ubijali, palili, strijeljali, bacali niz surove planinske litice, samo zato što je slobodarski crnogorski narod branio svoja ognjišta, svoju slobodu i časnu Crnu Goru, koja se nikada nije dala u okove vezati, okićena epitetom Srpske Sparte.
Ostaje nada da će se i moćna Rusija jednog dana ugledati na ovaj,,civilizacijski čin Crne Gore‘‘, i podići „spomenik mira i razumijevanja‘‘ Hitlerovom feldmaršalu Fridrihu Paulusu i njegovim vojnicima...Bio bi to značajan civilizacijski čin za svjetski mir i razumijevanje među narodima. Međutim, to je neostvarivo. U pitanju je 800.000 grobova. Lako je bilo čelnicima crnogorske vlasti, odnosno šefovima diplomatija, Gvidu Vesterleu i Milanu Roćenu, da u avgustu 2011. potpišu sporazum o podizanju groblja za njemačke vojnike poginule tokom Drugog svjetskog rata na teritoriji Crne Gore, jer su bila u pitanju samo 64 folksdojčera. Crna Gora se ponovo nalazi pred velikim civilizacijskim izazovom, koji može obogatiti njenu turističku ponudu do velikih razmjera i značajnih prihoda. Naime, Španija je donijela zakon o raskidu sa fašističkom prošlošću, izmještanjem grobova fašista. Hrvatska za tako nešto ne pokazuje sklonost; i dalje radi na ustašizaciji društva. Postavlja se pitanje ko će se usuditi da preuzme posmrtne ostatke trojice fašista; generala Franka i dva ustaška monstruma Anta Pavelića i Vjekolava Maksa Luburića? Za izmještanje Franka nema problema; rodbina je preuzela tu ulogu. I za izmještanje ustaškog poglavnika Pavelića takođe neće biti problema, jer će tu ulogu preuzeti Vatikan... Problem je gdje će sa Maksom Luburićem!? Hrvatska zbog međunarodne javnosti i kao članica EU ne bi smjela učiniti taj civilizacijski čin. S obzirom na to da je Maks Luburić svojevremeno kazao da je njegovo porijeklo iz Pive i da je bio bliski saradnik sa „znamenitim“ Crngorcima Sekulom Drljevićem i Savom Štedimlijom, Crna Gora je tu da na svoja jaka demokratska pleća prihvati istorijski zadatak pomirenja s neprijateljem i opraštanja zločina. Crna Gora je preuzela taj veliki istorijski iskorak, okrećući se Zapadu, i ima istorijsku priliku da sa zapadne ekskurzije donese suvenire, koji će obogatiti turističku ponudu; da preuzme posmrtne ostatke Maksa Luburića, koji je isticao svoje pivsko porijeklo!
Veliki demokratski potencijal Crne Gore i još veći civilizacijski čin bio bi kad bi se poslednje putešestvije Maksa Luburića iz Marbelje okončalo na njemačkom groblju u Golubovcima. Maks bi se pridružio kao 65. saborac vojnicima Vermahta zloglasne divizije „Princ Eugen“, čije je životno djelo istovjetno. Kako je groblje u sastavu vazduhoplane baze, Maksa bi čuvala crnogorska vojska, da mu ne bi, ne daj bože, neki nedobronamjerni Srbin učinio neko od nedjela. U Golubovce, umjesto Gospe, sletio bi Maks Luburić, a Golubovci bi postali drugo Međugorje, koje je će posjećivati svi „domoljubi“ ne samo iz Hrvatske, nego iz čitavog svijeta. Svakodnevno bi se slivalo ogromno bogatstvo. Ovu priliku ne bi trebalo propustiti. Dan kada bi Maks Luburić stigao na milenijumski počinak, u zemlju svog porijekla, uveličao bi domoljubivim koncertom Tompson Perković.

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"