-Autor: Heni Erceg

Imali su dugo zajedničku državu, pa su je rasturili. I zajedničku književnost, i zajednički jezik, pa su ga podijelili na dva. Ista! Imali su zajedničku glazbu… sada bi da nije tako. U konačnici imaju samo banalni, prijeteći nacionalizam kojim siju strah, sistemski pretvoreni u cenzore, zabranitelje svega što oni smatraju neprijateljskim, srpskim, to jest četničkim. Za legitimitet predstave, koncerta, festivala, za umjetničke slobode i bolje demokratske običaje ne pitaju se više kulturni radnici ili, pak, od straha zamukla ministarka kulture, nego oni, branitelji, koji su, uz pomoć vlasti, uspostavili konačno carstvo neslobode, diktaturu mediokriteta kojima je prepušteno da budu moralni, kulturni arbitar i po potrebi deratizator. Onima, dakle, koji u svojim zabitima ili u gradskim dvorištima na ražanj natiču janjce, a potom uz rakiju deru grlo pjevajući svoje gange, rere i ojkalice, to jest napjeve koji su u balkanskim vukojebinama stoljećima bili ujediniteljski faktor ovdašnjih plemena. Hrvatskih i srpskih.
Pa su eto čak i muzikolozi iz Uneska otkrili „ljepotu“ toga uhoparajućeg urlikanja, te ojkanje prije osam godina zaštitili kao vrijednu nematerijalnu kulturnu baštinu. Prepoznali su ti svjetski etnomuzikolozi neki nostalgični, hajdučki kod i neslućene umjetničke dosege u deračini poput:„Mala moja dođi, sidi na me, ooooooooooooooooj…“ I zato bi s punim pravom protestovali ovdašnji čuvari kulturne tradicije, da su im kojim slučajem majstori iz Uneska poručili kako ponavljanje unedogled dva i po blesava stiha nikako ne spada u kulturne vrijednosti. Ovako, eno ih skroz ponosnih, lica crvenog i očiju zakrvavljenih dok grlo deru svojim ojkanjem, u pratnji gudala s jednom žicom, svejedno po selima Zagore ili zabačenim zagrebačkim i minhenskim krčmama. A onda se u mjestu Petrinja trebao održati festival ojkače i na njemu je trebalo da nastupe grupe iz Hrvatske, BiH i Srbije. Ali održao se nije. Jer „njihovo“ ojkanje nije kao naše, poručili su „ogorčeni“ branitelji Petrinje, i neće ojkača „u naše malo misto‘‘. Uglavnom, lokalne ustaše koje bi da „tradicionalni“ pozdrav „Za dom spremni!“ Unesko takođe proglasi kulturnom baštinom, uspjeli su da zabrane održavanje festivala ojkača u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. Jer to nije pjevanje, nego srbovanje, i neće oni u Petrinji trpjeti četnike. Inače tu je prije rata većinsko stanovništvo bilo srpsko, a onda su došli „oslobodioci“, pa upravo uz ojkanje i gudalo od janjećeg mijeha proslavili masovan zbjeg srpskog stanovništva iz njihovog grada. Zahtjevu petrinjskih rodoljuba pridružile su se dakako udovice domovinskog rata i ostala dokona veteranska čeljad, jedino se o huliganskoj zabrani, propraćenoj prijetnjama, jednog folklornog susreta nije oglasilo Ministarstvo kulture, ili barem neko iz „proevropske“ hrvatske vlade. A i kako bi kad su uličari i vlast na istom zadatku poticanja etničke mržnje, a da je upravo strah prevladavajući element nepodnošljivo zatrovanog društva dokazuje odustajanje svih folklornih grupa od petrinjskog festivala.
Uglavnom, zabrane od strane „ratnika“ nižu se kao na traci, pa je nedavno u Karlovcu, sitnom gradu nadomak Zagreba, na nekakvom festivalu piva – ima i toga, eto, u zemlji nacionalizmom opijenih građana – trebalo da pjeva Momčilo Bajagić Bajaga. Ali nije. Zašto nije? Zato jer su branitelji, uz podršku vlasti, zaključili da neće njima pjevati četnik koji je ’91. u Kninu pjevao „pobunjenim četnicima“. Naravno da Bajaga, inače rodom Hrvat, nije nikada u ratu pjevao u Kninu, ali vraga… sve bilo je uzalud, jer kulturnu politiku vodi fašistička rulja na veliko zadovoljstvo vlasti koja je uostalom sva društvena kretanja, pa tako i zabrane, prepustila svojim uličnim huljama. Bajaga nije došao u Karlovac, grupa „Hladno pivo‘‘ odbila je da mu bude zamjena, s porukom iz Bajagine pjesme „Ovo je Balkan!“, a i njima je umalo zabranjen nedavni nastup u Splitu, uz ustrašene izvinjenja braniteljima HDZ-ovog gradonačelnika kako nije primjereno da baš na dan nacionalnog slavlja nakon Mundijala, Mile Kekin pjeva: „Ja nisam vaš, nisam od glave do pete, moji su dobili četrdeset pete“. Pa je, da se zna čija je zadnja, u Splitu opet razbijena spomen-ploča borcima Prvog splitskog partizanskog odreda.
I dok ustašija određuje kulturnu politiku zemlje i zabranjuje predstave, festivale, koncerte, već kako im se napne, dotle na hiljade radnika iz posrnulih istarskih brodogradilišta na ulicama traže svoja prava. Ali gle, iako se s njihovim radnim mjestima gase i zadnji ostaci hrvatske industrije, ne pjevaju oni „Bandieru rossu‘‘, tu internacionalnu himnu radničke klase, nego ojkaju pjesmuljke ustaškog pjevača Tompsona. Moraju dokazati, naime, da su prvo domoljubi, a tek onda radnici. Sve u svemu, grebe se po samom dnu tobožnje države, srozane na volju desničarskih skupina koje, s pozicije nacionalne kulturne baštine, određuju što se smije, a što ne. Ko smije pisnuti, a ko ne. Kome je dopušteno ojkati, a kome ne. Dok samo rijetke uši čuju subverzivne stihove Mile Kekina: „Ja nisam vaš… Učit‘ ću svoje dijete da se takvom ološu ne miče“.Peščanik.net