-Piše: Krsto J. Pejović

Većina danas ima osjećaj da je identitet određen geopolitičkom pozicijom, jer globalizacija mijenja i izgled prirode, a kamoli čovjeka, pa time i njegov identitet. Inače, današnje društvene promjene teško je definisati, odnosno utvrditi pojam identiteta. Vjerovatno i zato što je, u današnjem svijetu, čovjek nemoćan da posve ostvari sopstveni identitet, jer je njegova „pokretljivost“ glavno obilježje današnjeg doba, i to ne njegovom voljom. Zbog te pokretljivosti, čovjek je ograničen prostorom vlastitog djelovanja, najviše voljom drugih, pa mu se nameće strah od isključenosti, degradacije i izopštenosti, što ga sve tjera da prihvati „novi identitet“. Stiče se utisak da globalizacija nosi sa sobom matricu savremenog identiteta, sa novim značenjem koje potire ono što ga je učinilo čovjekom. Dakle, čovjek se udaljio od svog mjesta, od sebe samoga, od svoje vjere, svog puta, svoje vizije i svoga pamćenja. Nameće se pitanje šta li će se tek desiti sa preostalim dijelom identiteta, kad zavlada „integracija globalnih finansija“?! Već se uveliko govori da današnji čovjek nema nekadašnje emocije i da će ga zadesiti sistem jednog pravila, jednog jezika. Biće dobro ako taj novi govor bude sa više dijalekata. Svijet će biti s istim interakcijama. Jedno je sigurno: svi neće imati isti personalni prostor, pa se već ima osjećaj da se netremice gleda na novi identitet. Ukoliko se to posve desi, nestaće životne istorije, koja je materijalni dokaz o identitetu. Taj dokaz tješi one koji su svjesni svog identiteta da ga neće moći potrijeti nikakva nova „dokumentarna istraživanja“, jer će doći do traganja za izgubljenim porijeklom, i time će biti spriječen svaki vid dubokog zaborava. To traganje će, ujedno, biti prepoznavanje unutrašnjeg stanja određenog regiona, društva i pojedinca. Ovo vrijeme nameće osjećaj kao da se zaboravio fenomen bitisanja, kao da je nestala dužnost čovjeka da se usprotivi gušenju svega, protivno čulu i razumu. Otuda se nameće i pitanje: da li globalizam „ubija“ nezavisnost volje od „spoljnjih interesa“ i da li je novi svjetski poredak suspendovao osjećanje poštovanja i mogućnost izbora između dobra i zla? Zbog toga ne čudi što se čovjek sklonio i bježi od onoga što je bio, i što je krasilo njegovu tradiciju i njegov karakter. Nadalje, „savremeni čovjek“ mora bar ići u susret moralu i zakonu. Mada čovjek nije sopstveni gospodar, ipak treba da bude svjestan da se mora smatrati „osnovnim atributom svog identiteta“, jer se u moralu sve nalazi i jer moral razuma pokazuje norme kojima se čovjek rukovodi u dijelu svog identiteta.
Priča o identitetu je vječito trajanje, budući da čovjek ne može beskrajno trgovati svojim identitetom. Tačno je da priroda nije stvorila ljude jednakim i ravnopravnim, niti sve s istim identitetom. Za odricanje od sopstvenog identiteta ne postoje nikakvi uzansi. Jednostavno rečeno, čovjek mora imati respekta prema osobinama i razlikama koje imaju značaj za identitet, koji može biti pojedinačni ili kolektivni. Inače, kad se govori o identitetu, kultura ne može biti zaobiđena, jer je ona jedan od najznačajnih pojmova, kako za pojedinca tako i za državu. Ljudi stiču znanje o kulturi kroz proces socijalizacije, kroz učenje o identitetu. Prosto rečeno, identitet označava kako čovjek razumije sebe, kako da bude svjestan koje mu osobine pripadaju. Da čovjek zna svoj identitet, dovoljan je samo njegov lični osjećaj za svojstva koja mu pripadaju u procesu samorazvitka. Otuda saznanje stvara i čuva naš identitet. Novi način života svjetskih kreatora utiče na „nicanje“ izmijenjenog identiteta, ali to ne smije biti razlog da čovjek bude lišen identiteta i slobodne volje, bez obzira na to što danas mora, donekle, da prihvati “kalupe neoliberalne ekonomije”.
Nije novo kad se kaže da je za identitet čovjeka važna etička pripadnost, njegova istorija, jezik, kao i ono sa čime se rađa. U Crnoj Gori čovjek se rađa s čojstvom i junaštvom. Čovjek tih vrijednosti bio je oprezan pred svakom pričom koja nosi rizik i svaka priča tih ljudi imala je svoju poruku, poduku i preporuku. Za nju je istorija bila živo i prirodno stanje svijesti. Ono što se ne može smetnuti s uma u ovim smutnim vremenima jeste saznanje o kolektivnim dimenzijama zajedničkog identiteta: istorije, jezika i morala što je „snažan izvor“ da budemo ono što jesmo, jer prošlost uveliko nestaje, pa se vrši fragmentacija ličnosti, odnosno identiteta, i to je opšta pojava. Sve što se „potiskuje iz naroda“ ima za posledicu gubitak dužnosti čovjeka da čuva sebe, najbitniju vrlinu. Zaštitnici novog poretka cijene da je život u jednoj ideji koja ima značenje i smisao biznisa. Zato današnji čovjek mora biti svjestan da tražiti novi život ne bi trebalo da znači stvarati novi identitet. Oni kojima je stalo do ponosa, tradicije, morala, jezika i istorije neće dopustiti tranziciju identiteta, jer ništa nije skuplje od „novog početka“. Ovovremeni čovjek nije od juče. On mora poštovati sebe i jedino će tako sačuvati svoj karakter i izbjeći tranziciju identiteta. Sukobljeni narod ovog doba mora biti svjestan Ciceronovog pitanja:“Šta je poštovanje mimo poštenja“? Ukoliko bude poštovanja i poštenja neće biti pohare identiteta, bez obzira na to što je sve više straha od neizvjesnosti, ugroženosti i novih nedoumica. Valjda čovjek novog doba neće dozvoliti da postane surogat, jer kako reče Meša Selimović:“Istorija se ne gradi na prećutkivanju“.