Aleksandar Leso Ivanović, najveći lirski pjesnik crnogorske književnosti, u svojoj čuvenoj pjesmi „Žalba mrtvom drugu”, posvećenoj „dragoj sjeni književnika Nikole-Punje Lopičića”, stihovima punim dostojanstvene gorčine ocijenio je koliko je Cetinju i Crnoj Gori stalo do obojice: „Sa mnom druguje jedino munja,/vjetar i kiša i magla siva./Zaboravili su davno, Punja,/i tebe mrtva i mene živa.”
Čedo Vuković je svojevremeno, u jednom izvrsnom tekstu o Lesu Ivanoviću, naglašavajući da je „svaka njegova pjesma bila za čitaoce dugo iščekivani svojevrsni praznik”, odbio takvu pomisao uz ocjenu: „Kako se ljuto prevario! Ostale su njegove pjesme nezaboravne, ostali su stihovi, skladno građeni, klesani za trajanje, za antologije, ostali su da govore u ime pjesnikovo, da pobjeđuju zaborav.”...
Međutim, da stvarnost sadrži otužnu prozaiku na naš, balkanski način, govore i nedavni fakti, koji pokazuju da ovoj vlasti i režimskim krugovima u kulturi ništa nije sveto pa ni ime velikog crnogorskog pjesnika. Upravo zato ćemo se usuditi da dovršimo stihove Ivanovića ovim zaključkom: „Zaboravili su tebe, Leso, i živa i mrtva/a i za života si vazda bio i ostao žrtva.”
Riječ je, naime, o kulturnom projektu, koji se završio kao klasična ujdurma, čime je bačeno ružno svjetlo na poštovanje Crne Gore prema liku i pjesničkom djelu tihog Cetinjanina, čije ime je lirski alter-ego za grad podno Lovćena.
Prošle, 2017. godine, započet je projekat dostojan hvale na Cetinju, pod dičnim nazivom, koji sada zvuči tako gorko i ironično: „Lesu u čast – Cetinju na ponos”. Krenulo se bilo u projekat izgradnje spomenika Lesu Ivanoviću na Cetinju, uz poziv Odbora donatorima. U tekstu dokumenta je naglašeno i da je inicijativa „naišla na simpatije velikog broja građana i prihvaćena od opštinskog rukovodstva”.
Na čelu Odbora bio je Aleksandar Bogdanović, tadašnji gradonačelnik Cetinja, sadašnji ministar kulture (!), a u Odboru ljudi od kredibiliteta. Određena je bila i lokacija spomenika u Parku pjesnika, obavljena „zakonom i propisima predviđena procedura za postavljanje spomenika u zaštićenom gradskom području”, izrađena Studija o pejzažnom uređenju, donesena Odluka o lokaciji spomenika i raspisivanju javnog konkursa za spomenik pjesniku u prijestonici Crne Gore...
I od svega toga – ništa. „Svi junaci nikom ponikoše”, a neki se i danas prave kao da nijesu ni bili u tom Projektu, kojim bi Cetinje bar na simboličan način iskazalo počast najvećem lirskom pjesniku i toga grada i Crne Gore.
Razočaranim Cetinjanima ostalo je da se utješe bar pričom o čuvenoj virtuelnoj fabrici čokolade made in Ukrajina, i da s gorčinom pominju projekat onih, koji su „mnogo htjeli, mnogo započeli”.
Kamo sreće da ništa od toga bar nijesu ni započinjali. Ovako ostaje gorak ukus nepoštovanja režimske Crne Gore prema svom pjesniku, kojem je očigledno najveća falinka što u svojoj lozi nema DPS-doglavnike, pa mu to baca sjenku na čitavu sjajnu poetiku, stihove i zasluge za crnogorsku književnost i kulturu.
Interesantno je da aktuelni ministar kulture, Bogdanović, ako već ništa nije učinio da se projekat realizuje s njegovog tadašnjeg mjesta gradonačelnika Cetinja, sada isto to čini, to jest, ne čini, ni s uticajnijeg mjesta ministra. I ne sjeća se da je projektom, započetim, i tako ružno zataškanim, napravljena ružna slika o zemlji, koja odbacuje svoje najveće umjetnike. I da je Leso još davno dobro naslutio kako mu, i na koji način, njegov grad i zemlja vraćaju za sve veliko što je učinio.
Bogdanovića od ovog svojevrsnog kulturnog skandala jedino može abolirati to što, iako ima određene akreditacije, sigurno nema reference koje bi ga istinski preporučile za funkciju ministra kulture. Zato je i logično da se ne razumije u obaveze i dugove prema crnogorskoj književnosti i kulturi, ni u poštovanje za istinske vrijednosti i ličnosti zemlje. Po tom osnovu bi mu se i moglo oprostiti sve ono što je učinio, to jest, što nije učinio.
Uglavnom, zahvaljujući režimskim namještenicima, Leso Ivanović je ne samo onda, nego i danas odbačen, uz igre bez granica onih koji mogu sve. I koji pritom imaju skrupula da uz hvalospjeve podržavaju današnje književne marginalce, i svojim nečinjenjem omalovažavaju velikane, kojima bi se dič`ile i zemlje mnogo veće od naše.
Naravno, da je Leso Ivanović danas živ, sigurno bi u svojoj ljudskoj i umjetničkoj veličini prvi rekao: „Ljudi, ne treba sve to meni, šta će meni to...”
Ali je obaveza savjesnih ljudi u kulturi Crne Gore da urade ono što su morali i povodom podizanja spomenika pjesniku u njegovom Cetinju. Iz kojeg je redovno odlazio s tugom i vraćao mu se uvijek s ljubavlju, praveći od Cetinja crnogorski lirski Olimp, kao niko prije i posle njega u Crnoj Gori.
Pitanje je i šta bi danas o svemu ovome rekli dostojanstveni potomci velikog crnogorskog pjesnika. Najvjerovatnije bi ipak ponosito prećutali ružnu nebrigu cetinjskih vlasti i Crne Gore prema svom velikom ocu. A Lesovo djelo ostaće da živi i blista i pored ružnog gesta lokalnih i državnih moćnika, pa spomenika bilo, ne bilo.
Bitno je da je još jednom demonstriran balkanski primitivizam, nehaj i ignorantski odnos čak prema velikom stvaraocu, možda iz malograđanske ljubomore i zavisti što je Leso jedan i neponovljiv, iznad svakog ljudskog zla, sujete i primitivizma. No, u svemu, pa čak i ovom flagrantnom činu nemara prema ljudskim i umjetničkim vrijednostima, postoji popravni, i šansa da se ispoštuje lik velikog pjesnika.
Prof. dr Dragan KOPRIVICA