-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Usred popodnevne čamotinje, osjećanja bespomoćnosti i nepotrebnosti, velikog straha koji nije uspio da definiše niti da ga otkloni, razočaranja u vaskoliki svijet, sumnjajući u prijateljstvo i odanost, ne vjerujući u vječnu slavu i besmrtnost, spomenike i vizionarstvo, bojeći se izdaje i napada iz potaje, pobune nezahvalnih i zmijurina koje drži u njedrima, plašeći se panično besanih noći i strašnih snova, ne znajući kako da utuca vrijeme do sledeće sumnje o tome šta sa satom koji otkucava po svome, zazirući od svakoga a ne vjerujući nikome, predsjednik je odlučio.
Predsjednik je odlučio da se obrati naciji.
Već je prošao čitav dan kako nije.
Postoji bojazan da će ga nacija zaboraviti ako joj se ponovo ne obrati. Ako stalno dokazuje da je tu, da nije nestao, da nije manjkao pa se bez koca povampirio, da je samo njihov, da ima samo jednu naciju.
Za razliku od drugih predsjednika koji imaju više nacija, nacionalnosti, nacionalnih manjina, nacional-socijalističkih ideja, nacističkih ekspresija. Jednom, samo još malo, i on će sve to imati.
Predsjednik se nada da nacija nije zaboravila njegovo poslednje obraćanje. Dobro, ne poslednje, najnovije.
Više ne pamti o čemu je govorio tako nadahnuto, šta je obećao a šta nije, da li se možda izlanuo, iznjakao, izblejao, muknuo, lupio nešto strašno ili smiješno. Nešto važno mu je svakako izmaklo za to obraćanje. Zebnja ga drži sve dok ne ustanovi da u najnovijem, kao i u prethodnima ništa nije rekao što bi bilo ko zapamtio, pa ni on sam.
I nacija je već pola sata poslije zaboravila najnovije obraćanje. Nacija ne pamti ništa. Ona se hrani obećanjima koja zaboravlja čekajući nova.
Ali samo jedan se obraća naciji. On! On sa jedne, nacija sa druge strane, licem u lica, on govori otvorenih usta iz kojih izlaze rafali i kapi važne pljuvačke, zaskače naciju sa svih strana, opšti sa njom. Nacija trpi, sluša bez riječi, očekujući da predsjednik u nekom trenutku kaže ili učini naciji ono što bi je dovelo do čarobne i dugoročne nacionalne ozarenosti i masovne opijenosti, vrhunca i ekstaze.
To želi i predsjednik. Obraća se, veliki govornik sa svjetlom reflektora u kosi, sa naočara mu se otima odsjaj koji je hipnotički. Njegove riječi imaju snagu lavine i nestišljivog podvižništva, nacija kreće u seriju nedoživljenih nacionalnih poduhvata, tačno zna šta predsjednik želi, nikada ne zna kuda je vodi, niti je briga za to.
Nacija postaje veća od sebe same, ona stiže tamo gdje se prije najvažnijeg govora nije usuđivala, nije smjela ni umjela, ona pomjera brda, poravnava zemlju, Vagnerova muzika prati predsjednika kad ćuti, Vagner je inspiracija najvećih. Nacija međutim traži da on stalno govori, inače bez toga ne razumije sebe, ne osjeća da ih vodi tamo gdje nikada nisu bili. A nikada nisu bili nigdje.
Tako predsjednik vidi sebe u govoru-obraćanju naciji koji tek slijedi. Piše besjedu najboljim i najljepšim i najstrašnijim i najodvratnijim riječima kojima raspolaže, od toga se krv ledi i vri, spreman je da ne uzmakne ni pred kim. Svako je obraćanje nova prilika da ga zavole svi, mogućnost da budu zaboravljeni kao bezvredni svi prethodni govori, koji su već zaboravljeni.
Da im govorim o Kosovu – već sam govorio. O punoj kasi jesam, o natalitetu, o sukobu, ravnodušnosti i ljubavi sa Tačijem – jesam, kako ljubim Mogerini tri puta, a ona bi samo dvaput – jesam. Da sam sa Angelom na „du‘‘, da joj šapućem stihove iz pjesme Mitra Mirića, već jesam. Da sam Si Đipinga vidio triput a on bi još koji put, jesam. Da nemamo puteve, i da će naši automobili letjeti, bješe i o tome. Sa Kinezima gradimo krstareće rakete, o tome je pričao Lazanski. Da Stefanović mora da formira specijalni odred za borbu protiv ludih baba, ma jesam.
Vratiću penzije ako ima u budžetu, govorio sam, o peračima prozora koji ginu kao muve u Americi, jesam, to je bila tema, ispao sam šmeker. O Arapima sam govorio, Bin Zajeda mi nema, ali nisam mu ja staratelj. O švapskim svinjama sam govorio onoliko puta, niški aerodrom smo oteli, šta će džovanima ta stvar koju ne razumiju. Dikovića sam smijenio, neka ga sada prihvati Nataša Kandić.
O tome koliko volim punjene lignje, u trenucima nostalgije govorio jesam, kako me je mama ispustila na glavu, sjećam se da jesam. Obećao sam sve što nije moguće, hvatali su me u laži, ali nisu uspjeli da me stignu. Kakav sam bio vojnik u vojsci koju sam izbjegao, ispričao sam više nego što smijem. Vrhovni sam komandant, koji ne postoji u zakonima, gdje ću više. Moja slika na zidu, to je plafon.
U isto vrijeme očaran sobom i očajan zbog velikog straha, predsjednik je ušao u televizijsku šminkernicu. Djevojka ga je malo začešljala, nabacala malter od pudera po čelu i obrazima da ne sija, dodala malo crvenila na pune, napućene usne. On je izvadio napisani govor iz unutrašnjeg džepa, pocijepao natroje i zafrljačio ga u kantu.
„Gotovo, predsjedniče!“ – rekla je.
Domaćin i organizator su ga uveli u studio, jedna djevojka je sipala vodu u čašu, iz režije se čulo: „Još deset sekundi“.
Predsjednik je počeo mirnim glasom: „Vrijeme je da vam kažem istinu. Ja vas neizmjerno mrzim i prezirem. Sve vas. Ja sam lažov, podlac i ništarija, nedostojan ovoga što radim. Bolujem od mnogih bolesti. Ja ne znam da radim ništa od svega što pokušavam. Varam vas i obmanjujem, grozničavo očekujem da me neko u tome spriječi. Ne vjerujem mojim saradnicima, koji su nikogovići, krivotvoritelji, lopuže i šarlatani. Spreman sam da odem što dalje od ovoga u čemu se nalazim, da ratosiljam Srbiju bijede, hoću reći sebe. Sada, odmah!“
Svi u studiju su zinuli. Zinula je i nacija kojoj se predsjednik obraćao. A on je napravio kraću (vjerovatno dramsku) pauzu, pa nastavio: „Ali, ovo nije sve. Za sjutra uveče, u isto vrijeme, zakazujem novo obraćanje naciji. I tada ću, kao i uvijek govoriti istinu i objasniti da je sve ovo što sam večeras rekao čista laž!“
Peščanik.net