-Piše:Budo Simonović

Iako je, čak i onima koji su pobili braću Vukašina i Milana Vukotića već sjutradan bilo jasano kakav je smrtni grijeg i zločin učinjen, istinsko stradanje porodice Vukotić je tek potom uslijedilo. Kad se saznalo da je najmlađi Ilijin sin, dvadesetogodišnji Janko, napustio partizanske jedinice, da se vratio na teren Broćanca i odmetnuo u šumu, oni koji su očigledno strahovali od njega počeli su da vrše strahovite i svakovrsne pritiske na porodicu da bi ga primorali da se preda ili da se nekako domognu njegove glave.
Ti pritisci su naročito pojačani u proljeće 1945. godine, s prvim danima slobode. Na jednoj strani traju neprekidne pojačane hajke na njega, a na drugoj zatvaraju i maltretiraju njegove roditelje, sestre, bližu rodbinu – sve one koji bi mu mogli pružiti utočište i biti mu jataci.
– Zbog Janka su uhapsili babu Mariju, tetke Milicu i Zorku, čak i ujnu Milicu, ženu ujaka Milana, kojoj je u naručju bio sinčić Radovan od nepunu godinu dana – nastavlja svoju neveselu ispovijest Pavle Bučaj – ali je to nesrećno dijete, ostavljeno u zaključanoj kući svisnulo od gladi i žeđi dok mu je majka tamnovala u zloglasnoj, krvavoj i oplakanoj kući Žutkića u Nikšiću. Ujna Milica je, ako sam dobro upamtio, u zatvoru ostala oko dvije godine. Poslije je kao dobra kuvarica radila po menzama i restoranima u Nikšiću, a ja sam dobro upamtio njenu dobrotu i plemenitost: dok sam kao dijete lutao gladan po nikšićkim ulicama, nikad me nije pustila da odem gladan ako sam ušao u lokal u kojem je ona radila. Nikad se više nije udavala niti prekidala vezu sa Milanovom porodicom i rodbinom, pa je tako, kad je umrla devedesetih godina prošlog vijeka, vječno počinula u grobnici Vukotića, pored muža Milana i sinčića Radovana.
Na vijest da je dobio sina, moj otac je, kako sam već kazao, tog zlog proljeća 1945. godine požurio iz Beograda u Široku Ulicu da me vidi, vjerovatno i ne sluteći kakva je nesreća zadesila i kakve muke trpi njegova tazbina, pa i njegova uža porodica, supruga Danica sa troje nejake djece. On je tu, po prilici, jednog dana nekako doznao da će zbog brata Janka biti uhapšena i njegova supruga, moja majka, bez obzira na to što ima na sisi tek rođeno dijete.
Kako mi je ispričala majka, on je odmah požurio u štab, mjesni odbor vlasti, šta li je to bilo i kako li se to tada zvalo, koji se nalazio u kući Miljana Baletića, da moli da mu poštede ženu i ne zatvaraju je jer se tek porodila.
Ni od majke niti ikad i od koga drugoga do danas nijesam doznao šta se potom dogodilo. Otac se više nikad nije vratio i ne zna mu se ni groba ni mramora. Do mene je, istina, vremenom doprla neka poluglasna priča da su neki vidjeli kako ga vode svezanog, ali niko nije znao ili nije htio da mi kaže šta se s njim desilo. Govorkalo se da je bačen u neku jamu, ali mi to nikad niko nije potvrdio, niti kazao u kojoj je jami završio.
Mnogo kasnije, bio sam povrijeđen – jedna žena me je udarila kolima i ležao sam u bolnici u Risnu. Jednog dana dođe brat bolesnika koji je ležao pored mene i donose „Večernje novosti“. Dok su oni razgovarali, ja uzeo novine da prelistam i na onim crnogorskim stranama nađem priču o jami bezdanici na Kapinom Polju kod Nikšića u koju je, navodno, bačeno 300 ljudi. Poslije sam čuo i za neke druge jame oko Nikšića, ali mi do danas nije pošlo za rukom da doznam da li je i u kojoj od njih skončao i moj otac. Sve što sam doznao bilo je divljenje svih kako je bio lijep i stasit.
Moju majku Danicu su sa djetetom od mjesec dana u naručju, ubrzo po nestanku moga oca, ipak odveli u Nikšić, u to ozloglašeno mučilište, kuću Žutkića. Kako mi je kasnije pričala, kad su je uveli na saslušanje, naredili su joj da me stavi na jedan sto u hodniku. Kad je u neko doba izvedena sa saslušanja, mene više nije bilo na tom stolu – u međuvremenu su me odnijeli u improvizovani dom za ratnu siročade u kraljevom dvorcu u Miločeru. Ponavljam, imao sam tada tek trideset dana!
U tom i drugim sirotištima po Crnoj Gori ostao sam pet i po godina. Majku su iz kuće Žutkića odmah sproveli u još zloglasniju tamnicu – u Bogdanov kraj na Cetinju. Tu su je danima i danima držali na lednom betonu i uporno ponavljali pitanje: gdje ti je brat Janko? Tražili su da prizna, da kaže gdje joj je brat, iako su to ponajmanje znali ona i ostali njegovi najbliži.
Sjutra: KO JE IZDAO BLAGOJA VUJOVIĆA?

Muke u Bogdanovom kraju

Torture nad mojom majkom i pokušaji da se od nje iščupa priznanje gdje joj se krije brat Janko potrajali su mjesecima i vlast nije mnogo ni krila kakvim su mukama izloženi i ona i ostali pohapšeni pod sumnjom da jatakuju odmetniku Janku Vukotiću, a vjerovatno sve s ciljem da to dopre do njega i u nadi da bi se on mogao predati kad sve to čuje. Majka mi je, recimo, ispričala kako je u jednom momentu neki koji je raznosio hranu po ćelijama, zameračio na nju – ona bila lijepa i tako izmučena – i počeo da joj se udvara, čak i da je pipka. Ona ga pljunula, a onda su za nju nastale muke nad mukama: pored ostalog, na ledeni betonski pod u ćeliji prosipali su vodu tako da danima nije mogla ni sjesti ni leći...