- Pi­še: Če­do­mir An­tić

U Makedoniji je juče održan referendum. Građani su glasali da li su za to da država uđe u Evropsku uniju i NATO. Drugi dio pitanja, koji je u stvari i ključan, podrazumijevao je da pored ove – više puta iskazane – volje, narod prihvati sporazum koji su 12. juna 2018. dogovorili premijeri Makedonije i Grčke Zoran Zaev i Aleksis Cipras.
U ovom diplomatskom dokumentu zamršenog jezika piše da država Makedonija, kakva je uspostavljena poslije 1945. godine, a zamišljana tokom još nekoliko decenija, suštinski prestaje da postoji. Ime države i sve što se na nju i njenu naciju odnosi, osim naziva jezika, biće promijenjeni. Čak i makedonski jezik ima da bude definisan, kao da to svakome ionako nije jasno, kao dio južnoslovenskih jezika. Temeljna promjena identiteta jedne nacije, koja postoji već više od sedamdeset godina, ovim dokumentom, koji su prihvatili i makedonsko Sobranje i Ustavni sud, zapečaćena je za makedonsku stranu. Druge strane, ukoliko su moćne i bezobzirne, kao recimo Grčka, moći će i same da od države makedonskih Slovena uzmu što je bilo njihovo. Pritom, autori dokumenta, kojeg su, da podsjetimo, posredstvom EU i NATO-a diktirali grčki radikalni ljevičari (teško je i zamisliti šta bi bilo da su diktat preuzeli političari iz stranaka centra ili jednako radikalni desničari), zabranili su Makedoncima da koriste svoje nazive za toponime u sjevernoj Grčkoj. Za Makednoce neće više biti „Soluna“. Ponositi Srbi, Bugari, pa i ostali koji su im krali jezike, zvaće ovaj grad onako kako ga zovu od vremena kada ga je početkom 7. vijeka Sv. Dimitrije spasio od slovenske opsade. Makedonci će ga zvanično zvati Tesalonika. Tako je, u nedavnom obraćanju građanima, već govorio premijer Zaev.
Nisam nikada bio zastupnik mladih nacionalizama. Mora da je proces formiranja nacija bio smiješan i u 19. vijeku. U 20. i 21. vijeku, na primjeru makedonskog, albanskog, albansko-kosovskog, crnogorskog, bošnjačkog i (za sada mrtvorođenog) vojvođanskog, osvjedočili smo se da je riječ o tragičnoj komediji apsurda i blama. Ipak, svaka nacija ima pravo na postojanje. Mirno, demokratsko, na teritorijama u kojima čini većinu. Prošlost ne možemo vratiti. Ove zemlje niti su bugarske, niti srpske, baš kao što Solun ne može biti prestonica slovenske Makedonije. Ipak, ono što silni iz Vašingtona, Brisela i Berlina rade Makedonicima nije samo nepravedno, već je u svojoj suštini nedemokratski i protivno svim idealima za koje se navodno zalažu. Maloj Makedoniji ne dozvoljavaju da baštini naziv drevne grčke zemlje... Zašto albanskim došljacima na Kosovu dozvoljavaju da koriste naziv najsvetijeg srpskog toponima? Zašto skrnave naše nazive: Peć, Dečani, Istok, Gnjilane, Prizren, Orahovac, Priština, Podujevo, Kamenica, Srbica? S kojim su pravom izmislili Ferizaj (Uroševac) i Aljbanik (kako albanski fašisti odnedavno nazivaju čisto srpsku opštinu Leposavić)? Da li su svojim najvećim saveznicima u regionu, a to su bez sumnje građani Albanije, zamjerili što su odlukom marionetskog kralja Mehmeda Zogua promijenili hiljadu (1,000) srpskih toponima sjeverno od rijeke Škumbe?! Šta da kažemo o Bošnjacima koji srpske kraljeve što su imali dvoglavog orla Nemanjića na svojim pečatima, uzimali kraljevsko ime „Stefan“ i slavili Sv. Grigorija Nizijskog nazivaju utemeljiteljima njihove nesrpske republike? Šta reći o „crnogorstvu“ i zatiranju svega što je srpsko u toj državi?
Sitničavi grčki šovinizam, pojačan krajem mita o evropsokoj dembeliji gdje se može lijepo živjeti o tuđem trošku, doživljava najveći trijumf nad Makedonijom. Taj trijumf je za cijenu imao demokratiju u ovoj zemlji. Albanci su prvo zahtijevali konsenzualnost. Dakle, za razliku od Srba u Crnoj Gori, koji čine trećinu stanovništva, a potpuno su diskriminisani, albanska četvrtina Makedonije je 2001. oružanom pobunom nametnula da se država bez njih ne može voditi. Potom su 2008. godine, uz pomoć EU, izdiktirali i čudan princip da samo najjača stranka među Albancima može ući u Vladu Makedonije. Prije godinu dana oni su odredili Vladu Makedonije. Inače, posvađane vođe albanskih stranaka odlučile su da podrže koaliciju oko socijaldemokratskog kandidata Zorana Zaeva, koja je bila druga po snazi među makedonskim strankama. Tako su nametnuli „Tiransku platformu“, prema kojoj će albanski jezik morati da bude zvaničan i učiće ga djeca u svim školama u Makedoniji – čak i tamo gdje nema Albanaca. Srbe i Makedonce osudili su za navodni genocid nad Albancima koji je, vjeruju, izvršen nad njihovim precima, zbog čega su danas valjda oni brojniji nego za vrijeme „Krvavog sultana“ Bajrama Curija ili Adolfa Hitlera . Poslije tog poniženja, došlo je i aktuelno. U narednim godinama Bugarska će oduzeti Makedoniji jezik i prošlost. Goce Delčev ponovo će, u skladu sa izvorima, postati Bugarin. Sjevernomakednoci će to morati da formalno i javno priznaju. Ali, zato nikoga u SAD i EU nije briga što su Srbi u Makedoniji ponovo obespravljeni i što već sedamdeset godina nemaju slobodu vjeroispovijesti. Konačno će promijeniti ime nekanonska Makedonska pravoslavna crkva, ali da li će Srbi dobiti slobodu vjeroispovijesti? Makedonac, arhiepiskop Jovan Šesti, robijao je pet godina u strašnom makedonskom zatvoru Idrizovo, za Hrista i vjeru. Svi su to u svijetu vidjeli, Amnesti internašenel priznao, ali to briselske trutove manje boli nego nacionalna i vjerska osjetljivost neke sredovječne atinske komunjare, koji je prvi u istoriji odbio da položi premijersku zakletvu pred atinskim arhiepiskopom.
Referendum će proći. Pandurske metode organizacije pod europejcem Zaevim, zombijevska odanost albanskih bosova velikodržavnom cilju njihovih političara i rusofobna zaslijepljenost tipova u Vašingonu, koji su bili spremni da stvore Al Kaidu Moskvi uz inat, garant su njegovog uspjeha.
Pitam se, kakve će biti posledice?
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)