- Piše: Mihailo Medenica

Dan ni nalik danu za umiranje, majko, a evo samo još koji tren…
Kakvi su uopšte dani za umiranje? Nalik ovome- predivni?! Da usta nisu puna krvi pričao bih ti dugo o njemu…
Zašto krvari sunce nad Prokletijama, zar su i njega ubile zvijeri?
Ne brini, mama, evo sam ga privio na grudi, krvavim rukama vidam mu rane…
Ne dam da ga otrgnu zvijeri, ne dam…premeću me, gaze, šutiraju, kidaju prste, ali sunce im ne dam, mama…
Gledam ih u oči, očima mrtvim, strah ih je od života, mene od smrti nije, ne brini, mama, smrt ništa ne boli…
Samo da nije toliko krvi, da mi ne otrgnu sunce.
Previo sam mu rane ranama svojim…
Da me nisu prostrijelili toliko puta, odnio bih ga do potoka da spere krv, ali lome mi kosti, pucaju u mrtvo tijelo ne znajući da sam već vaskrsao, da je planina moj krst, da mi ne mogu rastaviti tri spojena prsta, da sam se mrtvim drugovima ispovijedio, pričestio krvlju…
Miran sam, mama. Spokojan, ne plači, ništa mi ne mogu, sveta je planina moj krst, a njihovo gubilište.
Živi, a mrtvi seire nad nama, urlaju, razbacuju nam tijela, a mi odavno nad njima, na oblacima, divnog li dana, mama…
Zacijelile su suncu rane.
Evo se vratilo nad Prokletije, vidiš li me kraj njega, mama?
Evo me, potok sam. Osvećena voda svih srpskih slava, ne mogu mi ništa zvijeri…
Evo me u listu hrasta- badnjak sam, zaludu krvnici pucaju u mahnitoj slavi, položajnik sam Gospodu, raduj se, mama.
Žao mi ih je, majko! Živi, a tako umrli, prokleti da nikad ne dočekaju ovako divan dan za…
Da samo vidiš, mama, koliko je planina lijepa, sveta, raspeta, krsna, vaskrsna…čitava oltar i pjevnica…
Ne mogu mi zvijeri rastaviti tri prsta, divljački ih lome, sijeku, razulare se kad god se mrtav prekrstim pa u strahu zastanu.
Ne plači, majko, to samo mrcvare tijela- moštima ništa ne mogu…
Vidiš li sunce, razleglo se kao kruna Lazareva nad Kosovom i Metohijom.
Zalud nas razgrću tražeći ga, zalud urlaju da ne čuju dečanska zvona, zaludu pale šumu- pale voštanice…
Plaše nas se, majko, mrtvih, kriju poglede od naših pogleda, razgrću nam tijela prestrašeni krvlju što tamjanom miriše slivajući nam se dlanovima niz linije života.
Sjuri se kao brzak ove planine svete pa kane, poškropi zemlju, gdje padne- iznikne krst.
Žive, a umrle zvijeri u obruču raspeća- nemaju kud bez u život bez života, majko, a mi…
Mi smo, majko, već litija s Košara, ne plači, dobra moja, jer umrli smo za život vječni a oni, sirote zvijeri, još razmeću naša tijela tražeći sebe…
Dovijeka će, majko, živi a umrli, umrli a neumireni, vječno tražiti put kroz šumu raspeća, ali…
Kako divan dan, mama, baš jedan od onih za…život vječni.
Ne plači, stara, za litijom s Košara!
Naše su kosti stupovi krune Lazareve…
Plači ako Srbija to zaboravi.
Plači ako ko pokuša da slaže kako su zvijeri uspjele da nam rastave tri prsta, kako nisu razgrtali kivote već mrtva tijela, kako su nijemi vrisci liturgije i opela.
Plači, majko, ali ne za mnom već za njima.
Plači za onima kojima je zavjetna svetinja papratište i prokletinja!
Plači, jer mi smo živote dali, a oni su pali…
Plači ako Srbija ne vidi kako sunce nad Kosovom i Metohijom krvari ranama Hristovim…
Plači, po suzama ću te poznati ako nam oblacima razgraniče vidike…