Pjesnik i esejista, višestruko nagrađivani književnik Blagoje Baković, održao je dvije večeri u Crnoj Gori, u Nikšiću i Podgorici, u knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori. Obraćajući se podgoričkoj publici rekao je da će govoriti onako kako mu bude (na)dolazilo, pa se pjesnik koji sada živi i radi u Vrbasu, najprije prisjetio djetinjstva i odrastanja u Bojištima kod Bijelog Polja. Tada je, kako je rekao, čitao čuvajući ovce, i pješačio po 16 km do škole. A, istovremeno, prisjetio se i prisustva proslavi 200. godišnjice knjižnice i čitaonice u jednom rusinskom selu u Vojvodini, naglašavajući da za razliku od Rusina on nije imao knjige koje su oni imali prije 200 godina.
– I nemam ih ni danas, i proći će možda i hiljadu godina dok u mojim Bojištima bude čitaonice, ali, onaj koji želi da čita i koji mora da čita i ima dara za čitanje, on čita iz otvorene knjige livade i šume koje je pisao najveći i jedini Pjesnik i čiji smo mi ovdje znaci i slova. Ili, kako kaže pjesnik Matija - „Samo Bog je pjesnik, drugi su kopija, a nad poezijom sjaji poezija” – rekao je Baković, objašnjavajući djelimično svoj umjetnički kredo.
Osvrnuo se i na svoje poeme, ili kako ih je nazvao „cijela jedna pjesma između korica jedne knjige” – „Podne”, „Tebe pojem”, „Zrno soli”, „Kako vrabac peva”... Najavio je da uskoro treba da izađe i pjesma posvećena pčeli. Zanimljiva je i njegova ocjena izrečena za pjesmu o pčeli.
– Dokaz da Bog postoji je to što sam napisao tu pjesmu. Jer, volim da kažem, ako nešto valja u onom što radim to nije moje, ali zato, sve što ne valja u onom što radim, smijem obje ruke u vatru da naložim, jeste samo moje i ničije više – rekao je Baković, koji je nakon ovih riječi pročitao dio iz poeme „Zrno soli”.
Potom je pročitao i pjesmu „Sjećanje na mrave”, kojom je htio da ukaže da bi ponašanje u mravinjaku trebalo da bude model ponašanja Srbima, čega se uglavnom, kako kaže Baković, dosjetimo kad je kasno, „kad se nad nas nadviju mravojedi”.
Potom su uslijedile pjesme koje, objasnio je on, nijesu nastale iz njegove želje, i da bi volio da nije bio njihov tužni zapisivač, i da je radio samo ono što radi fotograf vadeći foto-aparat jezika, zapisujući kad boli. Nije mogao kad boli da izmišlja kako je neki postmodernistički postupak citatnosti, intertekstualnosti, kontekstualnosti, prigodan za te pjesme. Zato je išao među riječi i taj bol izazvan dešavanjima u zavičaju povjeravao pjesmama, objasnio je on.
– Bruka koja se događa u mojoj jedinoj Crnoj Gori nije zaobišla ni moje pero – rekao je Baković, recitujući pjesmu „Kroz valove srama” – „Poljubac”. Uslijedile su potom pjesme koje se bave i najnovijim dnevnopolitičkim dešavanjima i lingvističkim pitanjima - „Mojkovačka bitka traje”, „Reka bez vode, obale i korita”, „Prečica”, dio iz „Kako vrabac peva”, „Ljuljam se, rastem, šumim”... No, prostora je našao i za svoju ljubavnu poeziju pročitavši sonet „Puna je tišina nedodira”. Do kraja večeri Baković je s publikom podijelio još niz svojih nadahnutih stihova, naglašavajući da on više ne piše, već zapisuje riječi koje iz njega same teku. Ž.J.