-Autor: Vladimir Gligorov

Rezultati referenduma u Makedoniji se tumače različito, što nije nerazumljivo budući da nisu jednoznačni. Referendum, nema sumnje, nije uspio, jer je izlaznost bila manja od potrebne – gotovo 37 odsto, a ne 50 odsto plus jedan glas.
E sada, da li je većina glasala za ili protiv? Ako se izuzmu nevažeći glasovi, 35 odsto upisanih glasača je odgovorilo pozitivno na postavljeno pitanje. Koliko je to? Da bi većina bila protiv, izlaznost bi trebalo da bude oko 70 odsto ili par postotaka manje sa nevažećim listićima. Na izborima u Makedoniji izlaznost je na predsjedničkim i na izborima za skupštinu obično oko 60 odsto, a u poslednje dvije decenije najveća izlaznost je bila 2016. oko 66 odsto. Dakle, ukoliko je očekivana izlaznost, da bojkota nije bilo, ispod 70 odsto ili najverovatnije ne više od 66 odsto, većina je zaista glasala „Za“ na makedonskom referendumu.
Primjera radi, na poslednjim predsjedničkim izborima Aleksandar Vučić je obezbijedio većinu u prvom krugu sa oko 30 odsto glasova upisanih birača. Da su ostali bojkotovali izbore, on bi svejedno pobijedio, mada glasovima manje od trećine upisanih glasača.
No, ako i sve to nije dovoljno ubjedljivo, možda bi trebalo uvažiti ocjenu upravo ljudi koji su se odlučili na bojkot, a ne na to da glasaju protiv. Jasno je da su cijenili da bi glasanjem ostali u manjini, dok se bojkotom njihov broj uvećava za trećinu ili više upisanih glasača koji ne izlaze na izbore. Tako da nije naročito sporno da onih koji su protiv ima manje od onih koji su,,za‘‘.
Za šta ili protiv čega su se izjasnili oni koji su bojkotovali referendum?
Iz istraživanja javnog mnjenja, a i iz politike VMRO-a znamo da ni javnost, niti opozicione stranke nisu protiv članstva Makedonije u NATO savezu i u Evropskoj uniji. Svejedno, oni koji su sami protiv i jedne i druge organizacije, a pogotovo oni kojima je NATO neprijatelj, pozdravljaju neuspjeh referenduma kao glas građana Makedonije protiv evroatlantskih integracija.
Glasalo se, međutim, o promjeni imena države. I nije dovoljan broj glasao da bi referendum preporučio da skupština usvoji ustavne promjene. Sasvim je na mjestu da odluka o promjeni Ustava zahtijeva više od proste većine onih koji su glasali.
Većina će sada morati da traži druge demokratske načine da obezbijedi dovoljnu podršku za promjenu imena zemlje. Recimo, na prijevremenim izborima.
Razlog zašto je ta odluka toliko teška je očigledan. Svaka zemlja ima pravo da sama izabere svoje ime. Nemali broj Makedonaca smatra da im se uslovljavanjem da im se zemlja zove recimo Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija (kako će nastaviti da se zove u međunarodnim organizacijama i forumima) ili Sjeverna Makedonija – oduzima to pravo. Njihov susjed Grčka, međutim, traži da se geografski precizira ime države, jer je i sama Makedonija naziv iz političke geografije sa neodređenim granicama.
Tako da je pitanje koje se postavlja građanima Makedonije to da li su spremni da svom susjedu izađu u susret ustavnim promjenama, kojima se kaže da su granice države Makedonije tačno i konačno baš one koje upravo i jesu granice te države, koja se nalazi na sjeveru Makedonije. Potreban je politički proces da se odluke obje strane vide kao gestovi saradnje, a ne kao pritisak kojim se krše prava jednih ili drugih.
Očigledno je da referendum u Makedoniji nije bio poslednji, kao što se predviđalo, već jedan u nizu koraka u tom procesu.
Peščanik.net