-Autor: Zoran Šaponjić

Onom nesoju po Crnoj Gori što je preksinoć gradove izlijepio sramnim plakatima sa porukom „Nikad više 1918.“, mora da je mnogo draža 1941. godina kad su ih okupirali italijanski fašisti, turili im jaram na vrat, silovali im žene i đevojke i potrli im i ime i vjeru. Nisu preksinoć stavili po Crnoj Gori plakate „Nikad više 1941“, jok, nego „Nikad više 1918“.
Tim kukavcima mora da je mnogo draža i 1941. i 1942. i 1943. godina, mora da im je srcu slađa, kad su tu na samoj granici, gore po Hercegovini ustaše klale krv krvi njihove i so soli njihove. Pleme plemena njihovog. Nisu na plakate stavili „Nikad više 1942“ i „Nikad više 1943“. Jok, nego „Nikad više 1918“. Nikad više sa Srbima.
Nije njima kukavcima lako. Ko se sam sa sobom tukao zna kako to izgleda. Ne znam samo kojom su rukom lijepili one plakate, lijevom, onom što im je od đeda, ili desnom, onom što im je od prađeda? Možda su im baš taj časni đed ili taj časni prađed sjedjeli na Podgoričkoj skupštini, ili đed đedov, istoj onoj protiv koje oni sad, pušteni s lanca, laju. I koju sad ruku da odsijeku, onu lijevu, što im je od đeda, ili onu desnu što im je od prađeda?
Nije lako odreći se sebe, ćorava je to rabota. Tu se srce iz grudi čupa. Teško je naći brata u nebratu, a još teže ubijediti sebe da ti je nebrat preči od brata. S kojom li su se preksinoć polovinom srca opraštali i dijelili kad su one plakate pisali i lijepili, sebi na sramotu, jok nama.
Kako sad mogu da kažu da su ih Srbi okupirali, ubijali i vješali, silovali, kad su njihovi đedovi i prađedovi, ne naši, srpsku vojsku dočekali hljebom i solju, a onda na Podgoričkoj skupštini digli desnicu za ujedinjenje? Jesu li im to prađedovi bili babe pa se poklonili okupatoru, poklekli, sagli glave da im Srbi ture jaram na vratove? Što sami sebe sad ujedate za gu.icu? Ako mislite da su vam đedovi i prađedovi unazadili budućnost, pokopali nade, što im kosti ne iskopate pa ih ne raspete po onom vašem ljutom kršu?
Jes’, kad biste smjeli da udarite!
Čudi me da se preksinoć, kad ste lijepili onu sramotu po Crnoj Gori, ne nađe niko da vas posavjetuje da, kad već rušite sve mostove sa svojom prošlošću i sa svojom budućnošću, kad pljujete na grobove predaka i njihove snove, da vam reče da te noći ne porušite i ne spalite baš svaki most. Čudi me da se niko ne nađe da vas posavjetuje da barem jedan ostavite čitav, ako ne neki veliki, široki, betonski most, ono barem jednu ćuprijicu, brvno prebačeno preko potoka.
Trebaće vam i to brvno i taj potok. Brvno kad se jednog dana budete vraćali prađedovima, njihovoj vjeri i sami sebi, jok nama, nama vi niste potrebni takvi kakvi ste, da imate kuda preći, a potok, da imate gdje obraze oprati.
Da ne idete prljava obraza pred njihova svijetla lica.
Nebraćo, za sva vremena.
Jer, nisu se moji prađedovi sa Soluna, iz Crne Gore i gore sa sjevera vratili kućama kao lopovi i razbojnici, kao silovatelji i bijednici, sa bisagama punim plijena. Jok, nebraćo, vratili su se svijetla obraza, k’o junaci, časno i pošteno k’o što su i otišli i ne dam da mi tu uspomenu kaljate. Nisu oni nikoga okupirali, ni robili, ni silovali. Ja na njih ne dam, jer su oni dio mene.
U mojim žilama je njihova krv. A vi vidite šta je u vašim.
A onim časnim ljudima u Kotoru koji su dan kasnije poskidali plakate sramote, očistili svoj grad od bruke, svaka čast.
wwwiskra.co