-Piše: Nik Gašaj

U okviru evropskog sistema zaštite ljudskih prava svakako je najvažnija uloga Evropskog suda za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu. Taj sud je, kako bi rekao J. P. Marguenaud, „glavni kotač jednog smjelog mehanizma supranacionalne primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava...“. Naime, pojedinac postaje parnična stranka u postupku pred jednim međunarodnim sudom. Generalno gledano, sud ima zadatak da osigura poštovanje obaveza koje su, u pogledu zaštite ljudskih prava, preuzele države.
Kompetencije suda određene su prema sledećim principima: da razmatra samo one predstavke koje se odnose na ljudska prava i osnovne slobode sadržane u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava ili u protokolima uz konvenciju; sud može da prima predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih konvencijom i protokolima uz nju, a učinila ih je neka visoka stranka ugovornica. Takođe, postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava mogu pokrenuti i jedna ili više država za utvrđivanje kršenja Evropske konvencije. U stvari, to su međudržavni sporovi. Ali, oni su zanemarljivi, ako se uporede sa slučajevima pojedinačnih predstavki. Sud nije nadležan da razmatra slučajeve kršenja ljudskih prava koja su se desila prije nego što je konvencija stupila na snagu ili prije nego što je država koja je u pitanju ratifikovala konvenciju. Isto tako, prema članu 35 konvencije, sud neće razmatrati zahtjev ako je podnesen nakon roka od šest mjeseci od dana kada je donijeta pravosnažna odluka. Kompetencije suda određene su u članu 1 konvencije u kojem države „jamče svim licima pod svojim jurisdikcijom prava i slobode u dijelu i ove konvencije“. Međutim, „jurisdikcija“ jedne države nije identična s nacionalnom teritorijom. Jer to bi oslobodilo državu odgovornosti za sve ono što bi mogla učiniti van svoje teritorije. Tako je u poznatom slučaju „Ciprus vs. Turkey‘‘ sud izrazio uvjerenje da se može postaviti pitanje odgovornosti države za akte ovlašćenih djelatnika, diplomatskih i konzularnih predstavnika ili pripadnika oružanih snaga kada djeluju protivno odredbama konvencije van svoje nacionalne teritorije.
Sud je nadležan da ustanovi da li je u nekom konkretnom slučaju prekršeno pravo i da odluči na koji će način oštećeni dobiti zadovoljenje ili odgovarajuću naknadu. Sud zasjeda u odborima od po tri sudije, u vijećima od sedam sudija, i Velikom vijeću koje čini sedamnaest sudija. Postupak se vodi u dvije faze. Sud prvo utvrđuje da li je podnosilac ispunio sve uslove za prihvatljivost. Pošto tužbu proglasi prihvatljivom, sud se stavlja na raspolaganje strankama u sporu radi postizanja prijateljskog poravnavanja. Ako do poravnanja ne dođe, vijeće nastavlja raspravu o meritumu i donošenju presude. U roku od tri mjeseca od dana donošenja presude vijeća, svaka stranka može zahtijevati da se slučaj iznese pred Veliko vijeće. O ovom zahtjevu odlučuje panel od pet sudija, odnosno kolegijum, i on će zahtjev prihvatiti ako ocijeni da se slučajem pokreće ozbiljno pitanje koje se tiče tumačenja i primjene Evropske konvencije i protokola uz nju. Ako panel prihvati zahtjev, Veliko vijeće će donijeti presudu koja je konačna.
Presude suda su pravosnažne i imaju izvršni karakter. Država se obavezuje da preduzme mjere kojima se zadovoljava žrtva, a presuda se prosleđuje Komitetu ministara, koji nadzire njeno izvršenje. Pitanje stvarnog izvršenja odluka suda je, bez sumnje, kako to ističe Peter Leupreht, krucijalno pitanje. No, država je obavezna da izvrši odluku suda na osnovu člana 46 konvencije koji propisuje da države „preuzimaju obavezu da se povinuju odluci suda u svakom predmetu u kojem su stranke“. Odbijanje da se povinuje odluci suda dovodi državu u situaciju da se konfrontira s Komitetom ministara koji je dužan da nadgleda izvršavanje odluka. Takođe, Statutom Savjeta Evrope se predviđa i mogućnost suspenzije ili isključenja iz članstva ako članica ne poštuje demokratska načela i ljudska prava.
Iz navedenog proizlazi da su se, nakon više vjekova apsolutne suverenosti u domenu zaštite ljudskih prava, evropske države sada našle u situaciji da „iznad sebe“ imaju posebne međunarodne sudske i druge mehanizme za zaštitu ljudskih prava. Radi se o oblicima kolektivne garancije, kojima se osigurava da će države ostvariti svoje obaveze koje su prihvatile potpisivanjem jedne konvencije koja, po svojoj osnovnoj vokaciji, ima svrhu da štiti ljudska prava. Evropske institucije za zaštitu ljudskih prava imaju supsidijarni karakter u odnosu na državni sistem zaštite ljudskih prava. Ako država nema postupak za efektivan pravni lijek, ili ako država ne osigurava adekvatan efektivan pravni lijek, ili ako postupak pravnog lijeka u nacionalnom sistemu nije dao zadovoljavajuće rezultate, onda se pokreću Sud za ljudska prava i ostali mehanizmi. Dakle, cilj zaštitnih evropskih mehanizama nije u tome da odlučuju umjesto države nego samo da otklone određene propuste država ako do njih dođe u zaštiti ljudskih prava.
Zaštita ljudskih prava, kako to navodi J.H.H. Weiler, postala je zajednički pravni i politički imperativ. Taj osnovni, novi prilaz pitanju zaštite ljudskih prava, znak je uvjerenja da se potrebni standard u zaštiti ljudskih prava u evropskom regionu neće moći ostvariti na željen način ukoliko se ne uspostavi određeni oblik nadnacionalne zaštite ljudskih prava. Taj novi prilaz svakako podrazumijeva mogućnosti zaštitnih mehanizama Evropske konvencije da bolje vrše sistematsku korekciju napora država koje čine Savjet Evrope u njihovim nastojanjima da zaštite ljudska prava kao uslova svakog oblika evropske integracije. Iz toga proizlazi, kako ukazuje J. Frowein, da je cilj Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava upravo integracija evropskih država.
(Autor je politikolog)