-Piše: dr Blažo Zlopaša

Razlog što sam se odlučio da pišem o Trgu slobode u Nikšiću leži u tome što je za mene Drugi svjetski rat počeo u Nikšiću, baš na Trgu slobode, a tu će se i završiti. Ono što se dešavalo na tom trgu potvrđuje zbilju naše tragične prošlosti, i odatle se mogu sagledati duboke crnogorske podjele.
Svaka vlast misli da je istina ona koju ona kazuje. Naprotiv, najčešće je sve suprotno- gola laž! To je danas planetarna pojava.
Najstarija prošlost Nikšića pokazuje crnogorsko čojstvo, koje je vremenom slabilo. Ipak, kod mnogih Crnogoraca se i zadržalo. Neki od čelnika današnje vlasti kao djeca su se igrali na trgu i ulicama Nikšića, tu i stasavali, imaju mnogo toga zajedničkog s autorom ovih redova, kao i njihovi roditelji: učili smo iz istih knjiga, napisanu lažnu istoriju! Njihovi naslednici ne samo da to ponavljaju, nego i produbljuju. Svako vrijeme ima i svoje lažno breme. Novokomponovana istorija liči mi na tetovažu ljudskog tijela, a što je tetovaža veća veće je i grdilo. Istetoviranu generaciju ne interesuje identitet, niti prošlost predaka, jer u suštini to su slikovnice koje uljepšavju vanjski izgled, a nezadovoljni su sami sa sobom. Oni u moralnom i intelektualnom smislu ne predstavljaju dobrobit društva i njima je lako i manipulisati. Nažalost, ne trude se da saznaju šta su to univerzalne vrijednosti, na kojima se formiraju intelektualna i moralna razmišljanja. Sve što čovjek doživi u najranijem djetinjstvu, čitavog života nosi sa sobom i u sebi.
Jedno od mojih sjećanja je prelijepi proljećni dan, 27.mart 1941. godine. Bio sam toga dana redar u razredu, u osnovnoj školi, koji se brinuo da pripremi čistu tablu učitelju... Čas je počinjao redar izgovarajućiČ „Oče naš“. Poslije izdeklemovane molitve, svi bi posijedali. Tog dana učitelj je uzviknuo: „Djeco, ustanite! Danas je krunisan naš mladi kralj Petar II Karađorđević! Živio kralj”! Svi smo graknuli: „Živio kralj!“ Čas je završen, svi na ulicu, naredio je učitelj. S đačkim torbama poskakali smo preko klupa i otrčali na trg. Čini mi se da se okupio čitav grad i okolina. Povorka ide ulicama, svi nešto uzvikuju, što mi djeca ne shvatamo. Pridružismo se toj galami. U toj povorci u prvim redovima vidim i oca, koji zajedno sa svima uzvikuje: „Bolje rat, nego pakt“, „Bolje grob, nego rob“. Ponavljamo i mi kao papagaji, u toj gomili, za nas zabavi. Na jednom kamiočetu, s nekoliko Nikšićana, najstariji ratnik, kapetan crnogorske vojske, pristalica ujedinjenja, Stanko Brković, s podignutom sabljom, uzvikuje isto što i gomila na trgu. Nijesmo imali pojma o čemu se radi... Dođe i vrijeme zrelosti, polaganja mature. Jedno od ispitnih pitanja, iz istorije, bilo je o događaju koji sam kao dijete vidio na trgu. Nakon toga, o tom danu sam mnogo pročitao. Ljepše i milije pitanje nijesam mogao poželjeti. Tada nijesam znao šta se dešava, a komunisti taj događaj pretvoriše u svoje „veliko djelo“, i odgovor na matursko pitanje počeh:
„ 27. mart je slavno djelo, slavne KPJ na čelu sa drugom Titom, kad je Hitleru kazao „ istorijsko NE“.Toga dana, drug Tito i slavna KPJ, pred čitavim svijetom, pobijedili su Hitlera, Musolonija i Japan, da Jugoslavija odbije Trojni pakt, koji je potpisao nenarodni režim na čelu sa knezom Pavlom i Dragišom Cvetkovićem !“Lažem i uljepšavam laž. A istina je: tog dana, Broz, sa Tempom Vukmanovićem, Bakarićem i drugima, bio je u Zagrebu. Nijesu imali pojma da će se puč desiti. Saznali su, kada su na zagrebačkom Trgu Jelačića, čuli viku, da je u Beogradu izbio vojni puč. Vješti Broz, kazao je: „Drugovi, ovo moramo odmah iskoristiti; pozvati Jaru Ribnikar i Jašu Rajtnera, da se organizuju i da se priključimo demonstracijama!“ Dugo je taj datum slavljen kao „slavno djelo KPJ, na čelu sa drugom Titom“. Sve su to pripremili i izveli Englezi, a istorija se ponavlja; danas to čini pogani NATO! Taj datum je najtragičniji u istoriji stradanja srpskog naroda, a da se ne zavaramo lagarijom današnjice, u to stradanje spada i Crna Gora! Čerčil je tada izgovorio istorijsku rečenicu: „Jutros su Srbi našli svoju dušu!“ Otkud Čerčilu pade na pamet, da u tu „dušu“ svrsta i Crnogorce, koje će, nakon dvije godine, od njegovih riječi, „saveznici“ Englezi, bombardovati od Beograda, Leskovca, Kraljeva, Kragujevca, do Nikšića, Podgorice i Pljevalja, ubijajući nedužni narod. Tokom bombardovanja je poginulo preko 2.500 Crnogoraca.
„Savezničko“ bombardovanje bilo je žešće od Hitlerovog, i uvijek, na najveće pravoslavne praznike. Kada prođem pokraj gornjepoljske crkve, uvijek se prisjetim zlih vremena. U njenom podnožju, na tri kuće stoje tri kamene ploče, na kojima je uklesano sjedište štabova KPJ za nikšićki srez, a nije uklesan i Prijeki vojni sud Save Kovačevića Mizare,Radoja Dakića, Milovana Đilasa i drugih. Istina je da nijedna crnogorska vlast, nije na kamenim pločama uklesala tragične datume stradanja Nikšića, Podgorice i Pljevalja! Mnogo je zla krenulo iz te tri kuće. U Gornjem Polju ubijena su braća Višnjić, časni ugledni intelektualci, pravnici i njihov 15-godišnji sin, bačeni su u jamu krečanu na Vidrovanu. Na istom mjestu, na isti način, poubijana su i braća Tadić, vanserijski intelektualci koji su po vrlinama odskakali od svoje sredine. Najprije je strijeljan Tadija, koji se sa braćom 1941. čitavu jesen i zimu borio protiv ustaša u Hercegovini i Pljevaljskoj bici. Strijeljan je zato što je odbio izvršenje „partijskog zadataka“: da ubije svoga strica Spasoja, koji ga je odgojio i školovao poslije smrti oca. Spasoje je uživao veliki ugled kao komita, koji se borio protiva Austrougara za vrijeme okupacije Crne Gore. Poslije strijeljanja Tadije, doveli su tri brata Tadića i Jovicu Jovića, a Blagoje i Jovica nijesu imali 18 godina, svi su strijeljali na istom mjestu i bačeni u klačunar pored gonjepoljske crkve, na Vidrovanu. Negdje 1952. godine porodice su sakupile nešto para, prikupili posmrtne ostatke svojih najmilijih iz klačunara i sahranili ih baš na Vidrovanu, u zajedničku grobnicu. Na grobnici je postavljeno skromno obilježje od granita. Došla je milicija s ćuskijama i maljevima i sve to razrušila. Te godine preko ljeta Blažo Jovanović, posjetio je Plužine, prvi put poslije rata. Poslije održanog govora, primao je Pivljane u kancelariji opštine. Primio je i Tadijing brata Panta, koji se požalio na rušenje grobnice. Tadašnji gospodar mu je odbrusio: „Mi smo ih pobili, mi im spomenik porušili, i šta ti sad hoćeš!“ Čudna li je moć crnogorskih gospodara!?
Tu je ubijena i 16-godišnja djevojka Milosava Radulović, kćerka kapetana Stanka, koga su sa ocem, djedom i pradjedom, izrešetali komunisti na Badnje veče, na kućnom pragu, po nalogu štaba koji se nalazio u one tri kuće označene kamenim pločama. Milosava je uzela pušku i ubila jednog od trojice. Odveli su Milosavu u štab, ubili i bacili u krečanu. Sin Radomir, u selu Zavrh, nikad nije smio da označi grob oca, djeda i pradjeda, a djevojačke kosti Milosave ostale su u klačunaru. I zahtjev za „savezničko“ razaranje Nikšića, krenuo je iz tih kuća, preko Peka Dapčevića i Mitra Bakića, do Koče Popovića, od koga sam lično saznao mnogo nepoznatog, pa i o tim događajima. Odatle kreću „lijeva skretanja Save Kovačevića i Radoja Dakića“, a na drugoj strani „pasja groblja“ Milovana Đilasa. Svi oni, čije je „djelo“ stvarano u te tri kuće, sa kamenim pločama, pa i gospodar Blažo Jovanović, okićeni su medaljama narodnih heroja!
Poslije mnogo godina, sretao sam se i sa omiljenim profesorom istorije, Sićom Nikčevićem. U jednom razgovoru kažem profesoru: „Profesore, ja žestoko lagah, kada sam polagao maturu. Vi i ispitna komisija, bili ste oduševljeni mojim laganjem, o 27. martu, i dobih čistu peticu. Profesore, opterećivali ste naše mlade mozgove sa „osam neprijateljskih ofanziva“, a nikada nam ne kazaste istinu; da su to bile „osam bježanija!“ Profesor opušen mojim ozbiljnim humorom, zadovoljniji nego kada me je slušao kada sam polagao maturu: „Bilo je takvo vrijeme kada smo, po „direktivi“, i mi profesori počeli da vjerujemo; da je laž istina!“ Da je profesor danas živ, došli bismo do zaključka: da snaga svake vlasti leži na lažima. Otuda i prepravljanje istorije. Danas je laž svjetski globalistički trend najmoćnijih!