Ču li ti onog ćutuka? Kojeg ćutuka, mnogo je danas ćutuka? Nema takav nego jedan! A koji je to, oli mi reći? Onaj koji ćutuči cijelu Crnu Goru. Mlati je po glavi i bradi. Nije majka odavno rodila takvoga ćutuka. Ćutuk (kolac, palica i sl.) je, metaforično, nepametan čovjek, neznalica, ali drzak, koji može biti i nasilnik. A ćotek je udarac ćutukom. Kad neko nekoga ćotekne, tj. udari ćutukom, ili, riječju-ćutukom, pokazuje mu, koliko u njegovim očima vrijedi kao čovjek.
Kad bi, recimo, francuski predsjednik uzeo ćutuk i s nipodaštavanjem govorio o katoličkoj crkvi- recimo da kaže da je „agresivna“, zaostala, primitivna, da rimski papa „ne zna šta priča“, da ga ne obavezuje autoritet romanske kulture, da je Rimsko carstvo bilo jedan sirovi imperijalni zavojevač, zasigurno da već sledećeg dana ne bi mogao da bude predsjednik Francuske.
Kod nas, evo, može. Može naš predsjednik da religiju svog naroda naziva „agresivnom“, a ne zna se da je ikad ikoga silom prevela u pravoslavlje, ili „svetosavlje“. Može javno da se gnuša srpskog velikodržavlja, koje nije pokoravalo druge narode, nego im bilo osnova za samostalnost i državotvornost. Može s prezirom da se obrecne na ruski imperijalizam - a ta imperija je bila istorijski oslonac da Crna Gora kako- tako postane država, kojoj je on sad nedostojan predsjednik.
Sad imamo takvog državnika, koji skoro pljuje na sve to, kao da ne zna koji narod živi u ovoj državi. Ili, možda, već pomišlja, pošto je lično i uz pomoć vlasti i najsurovijih političkih pritisaka dosta učinio da taj narod ne bude onaj koji jeste, pa ga ljuto provjerava da li je već postao ono što nije. Jer tolike napore, posebno od strane vlasti, trebalo bi i taj umrljani narod da poštuje i visoko cijeni, pa iako se od njega traži, bar što se tiče nacionalne i duhovne samosvijesti, da spadne na najniže grane. Primitivni tirani žele takve podanike.
Ko bi rekao da je ovaj predsjednik, batinaš istorije i zdravog smisla, po formalnoj ulozi u ovom narodu, na neki način naslednik Petrovića koji su, uz neposrednu pomoć ruske imperije, i naroda koji se „pjanio“ slobodom, stvorio Crnu Goru? Sad ovaj, koji je naslijedio taj, s mukom stečeni istorijski kapital, može da kaže, da Petrovići nijesu znali šta rade, da nijesu znali ko su, da su ih Srbi i Rusi, i pravoslavna crkva samo zloupotrebljavali da bi se upravo on pokazao kao oslobodilac tog plemena od vjekovnih zabluda, realno poništavajući sav istorijski smisao Crne Gore. Dodajući, cinično-osvetnički da se svim tim izdajstvima ponosi. Pa nema naroda ako mu takav tip može biti predsjenik.
Mora se priznati neka pragmatična dosjetljivost ovom političaru - uvidio je da je među njegovim Crnogorcima, lakše vladati batinom nego umom. Izbatinati smisao, to je prvi uslov neprikosnovene vladavine nad besmislom izbatinanim podanicima. Još ako je taj besmisao našminkan pseudoreligijom oslobodilačkog crnogorstva? Još ako je on, a jeste sam batina u rukama svjetskih moćnika, koji („drugim sredstvima“- Klauzevic) nastavljaju da bombarduju (batinaju) ostatak srpskog naroda na brdovitom Balkanu, uništavajući recidive, srpskog pravoslavlja (svetosavlja), ruskog vjekovnog uticaja, kosovske mitomanije, i tome slično, i tomu podobno.
Ne može, naravno, jedan politički projekat, bez obzira na to koliko je tehnološki konzistentan, da izađe na dobro ako nema onu neophodnu temeljnost (u ovom slučaju bar elementarno jasno istorijsko pamćenje).
U tom projektu ima takvih fleka - (poslije ovoliko gorčine, dozvoljavamo i jednu nelijepu šalu), recimo: dao je Mirašu Dedeiću da vodi pseudoreligiju novog crnogorstva, kome ljudi izbjegavaju da nazovu dobar dan, a kamoli – Boga. Pa barem da je na to mjesto postavio Svetozara Marovića, koji je za tu sferu duha pokazivao izvjesni talenat, nego ga je izbatinao zbog njegovog ostrašćenog (ipak, novocrnogorskog) finansijskog megalomanstva. A šta su svi ti milioni u odnosu na partijski osmišljenu, pseudoreligijom osvećenu, istorijski i suštinski uništenu, ali NATO paktom ovjenčanu Crnu nam Goru!?
(Autor je književnik)
Piše: Milutin Mićović