- PIŠE: Vuk Vuković

Veličanstveno je, i jedino privlačno po fotografiji, kako to napušta objekat nad kojim zrači. Scenom dominira nevjerovatna očiglednost pustoši. Model je žrtvovan: svaka je fotografija prevod Judinog poljupca! Naposletku, došli smo i do tijela, ostvarivši i tu utopiju.
Duel objektiva sa objektom, u jednom fragmentarnom svijetu, koji je prestao da lažira mogućnost postojanja razlike, sistema, politike... Preko toga biva jasno kako je modelu uspjelo da bude ništa od sebe. Ne moći dati sebe bez poništavanja, u tome se ogleda sudbina planetarnih lica.
Fotografijom, ipak, ništa ne predlažemo; bilo bi idealno, na svakom mjestu drukčije govoriti o fotografiji fotografijom, na taj način je suprotstavljajući sopstvenoj praznini. Ne navodi li ovaj pokušaj na sledeće pitanje: pa ipak, kako sebe izdvajamo na fotografiji? Ili, može i ovako: da li promjena ovdje, jeste mogućnost da se prepoznamo onamo? – Gdje se nalazi to fotografsko onamo, stranije od svake onostranosti?
Biti između sebe i fotografije – nije li u tome ono biti i/ili smrt.
Uvijek već treba fotografisati i ne fotografisati svijet. Lijepiti se preko njega samog, u jednom prolazu bez traga, koji zavodi budući da je bez smisla. Na tome, u stvari, i počiva svijet, baš kao i putovanje, uhvaćeno u mimoilaženju sa željom. Tako je putovanje način da se podsjetimo na smrtnost.
Čar je u tome što je fotografija sa onu stranu putovanja: i nikada nećemo napraviti fotografiju jednog putovanja!
Kako to da je fotografija nepomična kao smrt? Od čega dolazi ta njena nepomjerljivost, ono vječno po sebi? I zašto imamo tu neizdrživu želju da prije budemo onamo, nego ovdje? Dolazi li to od iluzije prelaza? Ne podnoseći se u tijelu, neprestano se putujemo, ili bježimo u fotografiju.
Samo iskopčani iz stvarnosti u stanju smo podnositi život, tu činjenicu koja likvidira svako čudo, bilo da se zanosimo poezijom ili preobražavamo vjerom. To hoćemo i fotografijom: ne da se podsjetimo, koliko da se demantujemo, jer fotografija je osveta premještene smrti. Međutim, ni tako nemamo ništa sa fotografijom, i jedan odraz već predstavlja beskonačno odbijanje.
Naš san je da vidimo sebe – da se istovremeno zahvatimo iz više uglova – ne onakvim kakvi jesmo (jer zaista nismo), već onakvim kakvim smo mogli biti, a nismo. Tako biti ovdje, sada, ovo Ja, znači još uvijek ne biti nigdje. Fotografijom sebi namećemo istinu koliko smo sami. Pogledajmo ta lica svjetskih metropola, tu kampanju kozmetike, koja su tačno podešena kako ne bi pobuđivala ništa, bivajući prolaz bez sjećanja. Nekad nam je bila dovoljna jedna fotografija (ona za nadgrobnu ploču, čemu fotografija i služi!), dok danas gomilamo besmisleni album o svakom pokretu, o najmanjoj pojedinosti.
Potrošačko društvo nema tajnu, i ako je sva tajna baš u tome, treba osjetiti privilegiju što svjedočimo kraj po ničemu izuzetan. (Naprotiv, nema ekonomskog kao ni estetskog kraja, to je kraj jednog seta, svjetla, poze, one probe koja nije težila ničemu konkretnom, odbijajući od sebe svaki sadržaj, trošeći se u kosmosu koji jeste jedan zaludan, ali time baš i fenomenalan trošak. Samim tim božanska čestica ostaje ona suverenost koju nije moguće oponašati.)
Fotografija je, baš kao i Apokalipsa, jednostavan prizor. Čak ni umiranje, sve su prilike, ne donosi ništa izuzetno. Tek Compulsive hoarindg: ni od čega, ili od svega pomalo, graditi sopstveni lik, bijelu sliku bez pozadine na crnom platnu bez refleksije.