-Piše: Dragan Mraović

Ministar (ne)kulture Aleksandar Bogdanović pozvao je Opštinu Budva da ukloni bilborde u slavu vijeka oslobođenja i ujedinjenja, poručujući da će se, u suprotnom, obratiti Tužilaštvu, valjda onom Katnićevom, specijalizovanom za izmišljanje državnih udara i hapšenje opasnih penzionerki, jer biće da je to neki državni udar Budvana na režim. I nije to Budvanima prvina da udare na milogorsku izdaju, jer su već spakovali na robiju Svetu od Milja, drugog u milogorskom režimu Gospodara, pa ako ovako nastave spakovaće na robiju, taj menadžer Budve, takođe Milo, ali Božović, i prvog milogorca Mila Gospodara. A onda – ćao fotelje za milogorce i one koji su kukavički davali lične karte na izborima, gazeći časni crnogorski obraz!
Srbija je imala loše ministre kulture počev od doba pod vlašću Broza i potom predsjedništva SFRJ do danas, osim Miodraga Đukića, najboljeg ministra kulture Srbije od dolaska Broza do Miloševića, a potom još jednog vrsnog, Voje Brajovića u vrijeme Đinđićeve vladavine, i najzad do sadašnjeg Vladana Vukosavljevića, koji je melem na ranu srpske kulture. Imala je Srbija loše ministre kulture, ali nikada onakve kakve ih sada ima milogora. Takav nije bio ni najgori srpski ministar kulture Ivan Tasovac, kadar američkog ambasadora Kirbija.
Srpski narod Boke je, povodom obilježavanja vijeka od oslobođenja i ujedinjenja, istakao bilborde sa Njegoševom porukom: „Pokoljenja djela sude“! Uzbunio se zbog toga američki ministar kulture u milogorskoj vladi, bivši Srbin koji je promijenio svijest u dresurama u Berlinu i SAD, jer je tek sada shvatio da će mu pokoljenja suditi. Pobrkao cetinjski đetić lončiće Njegoševog Cetinja sa ispiranjem mozga i posledičnom promjenom svijesti, dok je učio antisrpsku evropejsku politiku u srednjoj školi u Kaliforniji, pa kasnije išao na dresuru u Berlin, a naročito kada je bio na obuci za portparola, na poziv državnog sekretara SAD. Vrte pare đe burgija neće, naravno samo kod izdajnika, jer kod poštenog svijeta su važne one vrijednosti koje se ne izučavaju u Berlinu i SAD, a za koje nema cijene, jer obraz i Njegoš nisu na prodaju. Ako zanemarimo etičke vrijednosti „prošlosti“, pa se okrenemo evrounijatskoj antisrpskoj „budućnosti“, kao što čini ovaj cetinjski đetić, to je poziv koji se ne upućuje bilo kome, već samo prepariranima za izdaju svog roda.
Gradski menadžer Budve Milo Božović kaže: „Ministar kulture je navikao da potkazuje, špija i poziva policiju i tužilaštvo za sve što mu se učini da ugrožava politiku koju predstavlja. Ne čude nas ovakve izjave Bogdanovića, čija je osnovna politika u ministarstvu progon Njegoša, Zmaja, Kiša i Desanke Maksimović. Moramo Bogdanoviću da pojasnimo da Boka u tom periodu nije teritorijalno pripadala Crnoj Gori i nema veze nikakve sa Podgoričkom skupštinom, ni sa ujedinjenjem Crne Gore sa Srbijom.“
Ali, takve kao što je ministar nekulture milogore, podržao je premijer (pravilan je gramatički rod u srpskom jeziku, dakle, ne „premijerka“) Srbije, Ana Brnabić, američki i engleski đak, baš kao i Bogdanović, onda kada je rekla, neznavena, da odnosi Srbije i Crne Gore nikada nisu bili bolji. Nije ni ona učila u „hamburger“ školama da Srbi znaju „da je car go“, ali ni Desankine rime: „Ne zna grm šta grm sanja/niti ptica šta se događa/između granja...”
Zato je i Božovićev grm nedokučiv Zapadu, pa bi Bogdanović da obriše Desanku, da tako nema ni Božovića, zbog koga „U toj zemlji ni zečijoj stopi/neprijatelj verovati ne sme...“
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)