Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
„Bemaksu” 883.000 eura po kilometru * Osumnjičenog za ubistvo pustili, pa raspisali potragu * Katnić: Utvrditi ko je prvi prijavio državni udar * Ministar grobar naše ekologije * „Bemaksu” 883.000 eura po kilometru * Crna Gora i multikulturalizam * Vratari NATO-a
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 08-11-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Johanes Han, evropski komesar za proširenje:
– Crnu Goru i Srbiju prestižu Albanija i Makedonija.

Vic Dana :)

Posle smrti, odlazi gejmer u pakao.
Nakon nekoliko dana zove đavo Boga i kaže:
- Ajde, molim te, uzmi malo ovog što voli video igrice.
- Što?
- Pa, prevrnuo mi je sve kotlove, pobio sve đavolčiće, i već treći dan pomahnitalo trči i viče: Gdje je prolaz za sledeći nivo?
Vozi crnka plavušu kolima. Odjednom kola stadoše i crnka reče:
- Zamisli, nestalo nam je goriva!
A plavuša odgovori:
- Kako si ti pametna, a ja bih vozila, vozila, vozila i ništa ne bi primijetila...
Šta je to: Četvorica u jednoj sobi, a samo jedan radi?
Tri državna službenika i ventilator.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura - datum: 2018-11-07 INTERVJU: SLOBODAN VLADUŠIĆ, PISAC I ESEJISTA, DOCENT NA ODSJEKU ZA SRPSKU KNJIŽEVNOST NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U NOVOM SADU
Vjerujem da je ovaj narod sposoban za velike juriše
Slobodan Vladušić Vjerujem da je ovaj narod sposoban za velike juriše Nisam pisao prigodan roman, niti sam pisao roman koji treba da se nasloni na jedan mit iz Prvog svjetskog rata, koji se danas ponovo pojavljuje, a to je mit o Gvozdenom puku. Meni je drago zbog tog mita, jer su ti ljudi, Topličani, zaslužili to. Ipak, pokušao sam da iz zaborava vratim neke druge ljude i neke druge jedinice srpske vojske. Nadam se da sam u tome uspio...
Pisac i esejista, docent na Odsjeku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Slobodan Vladušić, objavio je roman „Veliki juriš”, u izdanju „Lagune”. Prema riječima Vladimira Kecmanovića, ovim djelom Vladušić na velika vrata u našu književnost vraća temu srpskog stradanja i heroizma u Prvom svjetskom ratu. „Slobodan Vladušić pokazuje kako nacionalno i kosmopolitsko, upravo kao i tradicionalno i savremeno, mogu da imaju smisla jedino ukoliko koračaju zajedno. Veliki juriš je otjelotvorenje tog prožimanja.”
Sa Vladušićem razgovaramo o novom romanu, o njegovom otkrivanju Velikog rata, o uzorima, o čitaocima…
• Kako ste došli na ideju da napišete ovaj roman? Šta Vas je na to posebno podstaklo?
– Prije „Velikog juriša”, napisao sam dva romana koja su predstavljala novost u srpskoj književnosti na tematskom, a donekle i na poetičkom planu. To su romani „Forward” i „Mi izbrisani”. Poslije ovog poslednjeg, koji je objavljen 2013. godine, došlo je do izvjesnog zasićenja i prozom i načinom na koji sam do tada pisao prozu. To zasićenje se zatim pretvorilo u stvaralačku krizu koja me je dugo držala. Međutim, u jednom trenutku, koji ni sam sebi ne mogu da objasnim, pala mi je na pamet ideja da napišem jedan klasičan roman o Prvom svjetskom ratu. Počeo sam da polako zapisujem ideje, razmišljam o fabuli, pa i da pišem neke scene, sve dok nisam u jednom trenutku napisao epilog romana. Ispostavilo se da je to bio odlučujući trenutak i poslije toga mi se roman otvorio: nisam samo shvatio šta treba da bude „Veliki juriš”, već sam to i osjetio. Tako sam na kraju napisao roman koji se može čitati kao mješavina istorijskog romana i trilera dok, iznutra, predstavlja moje nastojanje da osvijetlim duh tog vremena i ljude, naše pretke, koji su tada ratovali.
• Pošlo Vam je za rukom da, kako kažete, ovom knjigom date jedan novi, drugačiji pogled na Prvi svjetski rat. Kroz kakva iskustva, kakav put ste prošli istražujući i pripremajući se za pisanje? Kako je izgledalo Vaše otkrivanje Velikog rata?
– Iako imamo utisak da o Prvom svjetskom ratu nije pisano puno, romana o ovom ratu ipak ima. Sem toga, postoji i memoarska literatura o ovom ratu, prije svih „Život čoveka na Balkanu” Stanislava Krakova, kao i njegov fantastičan roman „Krila”. Razumije se, tu je i „Srpska trilogija” Stevana Jakovljevića – to nije briljantan roman, daleko od toga, ali ima nekoliko pasaža koji su jako dobri. O Crnjanskom ne bih trošio riječi: svako ko bude pročitao moj roman, znaće i zašto. Najzad, tu su i „Vreme smrti” Dobrice Ćosića i Gataličin „Veliki rat”. Sve u svemu: pregršt različitih pogleda na rat, pregršt različitih razumijevanja rata. Ja nisam, razumije se, želio da ponavljam tuđa iskustva i razumijevanja rata, već sam htio da provjerim da li ja imam nešto da kažem o tome ratu. Ono što mi je prvo palo na pamet jeste da u ratu postoji više različitih ratova, i da se cio taj Veliki rat vodi istovremeno na različitim frontovima: u rovovima, ali i u pozadini, i na kraju u svijesti onih koji ratuju i ginu. U svom romanu sam želio da dočaram te različite poglede na rat, različite načine na koji junaci prolaze kroz rat. A htio sam i da ispričam jednu zanimljivu priču: čitaoci koji su mi se do sada javili kažu mi da sam u tome uspio.
• Zanimljivo je da koliko god dominirala fikcija, Vaš roman se čvrsto oslanja na stvarne junake, ljude koji su zaista i postojali. Kako ste gradili njihove likove?
– Da, nekoliko junaka „Velikog juriša” nose imena ljudi koji su zaista postojali: tu mislim prije svega na Stanislava Krakova i potpukovnika Vojina Popovića, poznatijeg pod imenom vojvoda Vuk. Međutim, iako su to istorijske ličnosti, oni su u romanu fikcionalni likovi. Kreirajući ove likove, ja sam polazio od njihovog karaktera koji je dokumentovan u izvorima: recimo, Krakov se i u stvarnosti svačemu smijao, dok je vojvoda Vuk uistinu bio strog, ali i obožavan oficir. To su bila polazišta, ali ostalo je rad fikcije, mašte, nastojanja da se ti likovi uklope u jednu široku sliku rata, kojoj oni, takvi kakvi jestu, daju neku posebnu boju. Isto se dešavalo i sa drugim junacima, koje sam izmišljao.
• Veliki juriš doveo je do velike pobjede. Da li smo mi danas spremni i za velike juriše, ali i za velike pobjede?
– Vjerujem u neodređenost istorije, što znači da vjerujem u to da raspleti političkih dešavanja ne mogu tek tako da se proračunaju. Recimo, Slobodana Jovanovića je svojevremeno veoma iznenadio kvalitet srpske vojske tokom Balkanskih ratova. Postoji jedno pismo u kome se on čudi kako ta vojska tako dobro ratuje. Kao što znamo, Slobodan Jovanović je pripadao intelektualnom kremu Kraljevine Srbije, pa ipak je bio iznenađen. Iznenađenja mogu biti i prijatna, a ne samo neprijatna. Moj odgovor je dakle, potvrdan: vjerujem da je ovaj narod i dalje sposoban za velike juriše.
• Imate li punu svijest o tome da Vaša knjiga ima svojevrsnu misiju koja nadmašuje onu književnu – da podsjeti i prene potomke koji su, kako se na žalost pokazuje, spremni na zaborav…
– Nisam pisao prigodan roman, niti sam pisao roman koji treba da se nasloni na jedan mit iz Prvog svjetskog rata, koji se danas ponovo pojavljuje, a to je mit o Gvozdenom puku. Meni je drago zbog tog mita, jer su ti ljudi, Topličani, zaslužili to. Ipak, pokušao sam da iz zaborava vratim neke druge ljude i neke druge jedinice srpske vojske. Nadam se da sam u tome uspio. Do sada sam primio dosta pozitivnih mišljenja od prijatelja, ali i čitalaca koje lično ne poznajem. I pored toga, za mene je ova knjiga ipak i jedan test: koliko nam je to iskustvo Prvog svjetskog rata, važno. Naše iskustvo, mislim, budući da se srpsko iskustvo Velikog rata razlikuje od francuskog ili njemačkog, na primjer. To za nas, nije isti rat.
• Kakvi su Vam književni planovi?
– Imam neke ideje za novi roman. I zadovoljan sam tim idejama. Međutim, u ovom trenutku još traje promocija „Velikog juriša”, pa dobijam dosta reakcija na roman, što pisanih što usmenih, tako da sam pod uticajem onoga što je napisano. Ali, početkom sledeće godine, počinjem da pišem nešto novo. Za „Veliki juriš” mi je trebalo nešto više od dvije godine intenzivnog rada, mislim da će mi toliko biti potrebno i za taj novi, četvrti roman.
Mila Milosavljević

Prijatelji u prošlosti

• Imate li uzore u književnosti?
– Uzore nemam. Postoje pisci koje volim, koje čitam, o kojima razmišljam i o kojima pišem, ali to nisu uzori. To su moji prijatelji u prošlosti. Ja sam trenutno živi predstavnik našeg društva, a kada to ne budem, nadam se da će biti neko, pa da nas sve ponovo okupi u svojoj svijesti.


Jutarnji tip pisca – od 7 do 10

• Kako pišete? Imate li svoje tajne rituale tokom pisanja i koji su?
– Neke posebne rituale nemam. Jedino što je uvijek isto, jeste vrijeme kada pišem. Ja sam jutarnji tip pisca, što znači da pišem između 7 i 10 časova ujutru. Potom se pisanje povlači u svijest i u podsvijest, pa tokom dana ponekad zabilježim neku riječ, rečenicu, simbol i slično. Dakle, stavljanje riječi na papir ili bolje reći, kucanje po tastaturi je samo jedan manji dio cjelokupnog posla pisanja: veći dio posla je neprekidno lebdjenje u imaginarnom svijetu koji stvarate, bar djelićem svijesti, tokom cijelog dana.

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"