I, nakon što smo ustanovili da li je posna ili mrsna, počinje spremanje za našu slavu. Dok se bliži Sveta Petka počinju pripreme. I ove godine, kao i ranijih, imamo veliko zasijedanje u sastavu: vrhovni komandant - deda, mlađi oficir - moj domaćin, baba i snajka (ili ti Bisa), mlađa domaćica. I ove godine, naš mali okrugli sto vijeća koliko čega treba kupiti. Meza, meso, salate, kolači, piće i svake godine kao, Dan mrmota, ponavlja se ista priča (koliko ko može da pojede, koliko čega da se naruči, koliko će ostati, koliko će se baciti i sl). Mi mlađi pokušavamo objasniti starijoj generaciji, koji su poštovaoci goveđeg kuvanog i pečenog svinjskog, kako je mnogo zanimljivije kada se na stolu nađu neke đakonije, kanapei, susam štapići i salatice. Đed nevoljno vrti očima, dok je baka već ukapirala da je i njoj lakše ako se prikloni mlađariji. Onda ide pravljenje spiskova i kupovina u velikim marketima, čekanje u redovima i križanje onog što je obavljeno, i uvijek je tu po koja riječ „ada jesam ti rekla da mi ne zaboraviš salvete pa jel moram sve ja da mislim”, pitam. „Ja sam, ženo, obezbijedio pare, ne zanima me ostatak. Misli, nemoj da ti glava samo za frizerku služi” i tako već četrnaesti put.
Sve je to i beskrajno simpatično jer mi unaprijed znamo šta će da se dešava. Baba koja mijesi slavski kolač i kaže „ako znam kako će mi ovo izaći i snajka koja dodaje „bice to dobro, nema sjekiracije“. Što bi moje mlađe dijete reklo „ja tačno znam ko kada dolazi, što nam ko donosi, koliko ko sjedi, đe sjedi i kad ide”. Na astalu svega treba da ima, ali najjači su mi oni pogledi tipa „Viđi Bise fali li što, da ne manjka kome tanjir, cakle li se čaše, ima li dovoljno pršute”. Ja neke ljude tog dana vidim samo kad uđu i kad se pozdravljamo kad krenu, ostatak se provede najčešće u kuhinji jer vazda zafali plitki tanjir, viljuška ili čačkalica.
Ljudi dolaze i odlaze, čuje se razgovor, neka muzika, na stolu sajam hrane, svako priča svoju priču. Domaćice gledaju da što ne preskoče i onda dolazi najteže pitanje „da nije ko za kafu”, a u sebi sve Boga molim da se nikome ne pije, jer mi je to na slavi najdosadniji posao. E tu uskače moj Bonus i na tome joj za vazda hvala, moja zaova ili ti tetka, koja me odmijeni i skuva nekih desetak i više kafica (a po pravilu od srednje, bez šećera, malo gorče, obične, nema koja se ne naruči, svih nijansi i jačina). Ali uz kolačiće sve lakše bude, pa se nahvalimo, a ja baš to najviše volim. Volim kad čujem „moja Biso super ti je ovaj kolač, daš mi recept“, a mislim se hoću sestro slatka no ti je jeftinije da ga naručiš. To još samo luda Bisenija cijeni domaću radinost i „hand made with love” varijante. A onda lagano, odmiče dan, slava se bliži kraju, ostaju najuporniji i „najdomaćiji” gosti. Počinje pjesma.. Mlađi domaćin primjećuje da je preostalo dosta hrane i počinje sa „ajte ljudi, uzmite, zamažite, jedite. Nemojte da ostaje, ada žrtvovali smo tolike životinje”. Za njim Bisa „poći nećete da se kolač ne proba, domaći, ja pravila“. Smoreni svi od ića i pića najviše vole da zapjevaju i opuste se. I tako četrnaest godina zaredom.
Najviše volim našu kumu, Vojvođanka, ona voli da zapjeva, a bogme i da zaigra i taman kad pomislim da ih je smorilo rujno vino, ona hop, podigne atmosferu i dobar gušt može da se nastavi. Neko đuska, a tinejdžeri se čude odabiru pjesama i samo čuješ neđe iz ćoška „vala su mogli i nama pustit nešto od Shawn Mendesa što bi uz domaće svinjsko i kuvano goveđe išlo ko kec na deset.
Kada sve prođe, ostaju baba i Bisa, jer je deda već prikunjao oko osam a mlađi domaćin je pošao da prilegne. Kuvana kafa, umor koji struji tijelom i zadovoljstvo da je sve prošlo u najboljem redu i da su nam gosti svi zadovoljni. Pogled kvare jedino stolovi, izgužvani stoljnjak, fleka od vina i pomisao na mašinu za sude, ali i to već sjutradan bude juče.
Srećna slava svima koji su proslavili sv. Petku i neka mi vas Bog čuva. Pišite mi na bisenija.hasimotovc@gmail.com, rado ću i ja vas čitati. U zdravlje!