Kako je uopšte došlo do toga da igrice toliko „uđu” u živote naše djece i šta je, ustvari, zavisnost od igranja video igrica, govori psihoterapeut dr Zoran Milivojević.
Zabava prestaje kada igranje na kompjuteru postane glavna životna preokupacija i „pojede život” igrača, jer nastaju različite negativne posledice u privatnom, socijalnom i profesionalnom smislu - ističe Milivojević.
Iako je kako kaže odavno poznato da sve ono što izaziva neku vrstu užitka može postati predmet ljudske zavisnosti, pa tako i igranje kompjuterskih igrica, tek nedavno je zavisnost od igranja ovih igrica zvanično proglašena psihijatrijskom dijagnozom. Time je ustanovljen kriterijum na osnovu kojeg se može razlikovati kada je igranje igrica zabava, a kada je oblik poremećenog ponašanja. Glavno razgraničenje se tiče odnosa igranja igrica i drugih aspekata života osobe koja ih igra.
Gubitak kontrole
O zavisnosti govorimo kada igranje igrica „pojede život” osobe koja ih igra. To se događa kada joj igranje igrica postane glavna životna preokupacija, zbog čega trpe drugi aspekti njenog života i nastaju različite negativne posledice u privatnom, socijalnom i profesionalnom smislu. Uprkos tome što je svjesna da zbog igranja igrica ima negativne posledice, zavisna osoba nastavlja da ih i dalje igra. Ona ne samo da nema kontrolu nad igranjem igrica nego i ne želi se da kontroliše, a ukoliko to pokuša, ubrzo popusti.
Procijenjeno je da među ljubiteljima kompjuterskih igrica svaki 33. spada u ovako definisanu kategoriju zavisnika i da mu je potrebna terapija zavisnosti. Kao što je to slučaj i sa drugim zavisnostima, u velikom broju slučajeva ovi zavisnici ne žele da se dobrovoljno oslobode svoje zavisnosti.
Industrija koja se bavi osmišljavanjem i proizvodnjom raznoraznih igrica bilježi godišnji promet koji se mjeri u stotinama milijardi eura. Zbog toga u osmišljavanju igara učestvuju vrhunski psihološki eksperti koji u njih ugrađuju sve principe „operantnog uslovljavanja” kako bi se igrač što više psihološki vezao za igricu i trudio da u njoj „pobijedi” tako što će preći sve njene nivoe i stigne do njenog kraja. Poeni koje igrač skuplja su nagrada i potvrda njegove vještine igranja. Kako sa igranjem igrice i ponavljanjem određenih radnji raste igračeva vještina, on biva nagrađen prelaskom na viši i zahtjevniji nivo igrice. Drugim riječima, psihologija igrice se zasniva na postepeno rastućem izazovu, tako da se igrač trudi da tokom igranja „prevaziđe samoga sebe”.
Paralelno sa tim procesom raste igračevo samopouzdanje i samopoštovanje, formira se igrački identitet, što dovodi do toga da se u tom „aspektu života” on osjeća veoma uspješnim i da želi da još više vremena provodi u igranju igrica. Kada igrač nije uspješan u drugim aspektima svog života, vjerovatno je da će razviti zavisnost od igranja igrica.
Digitalne granice
Iako čitav niz različitih stručnjaka upozorava na veliki broj opasnosti koje nastaju zbog prevelike uključenosti tehnologije u živote mladih bića u odrastanju, trend korišćenja tehnologije se povećava. Glavni razlog za to je što su roditelji ili nesvjesni opasnosti ili otpisuju važnost različitih upozorenja.
Iako roditelji navode različita opravdanja za svoju popustljivost i nesposobnost da djeci postave „digitalne granice”, čini se da je glavni razlog u tome što ih dječja preokupiranost digitalnom tehnologijom „oslobađa” bavljenja djecom. Mjesto koje je svojevremeno imala televizija kao glavna „bebi-siterka”, preuzimaju digitalni ekrani. I zato se treba zapitati zašto oni koji o ovome najviše znaju, a to su kreatori digitalne tehnologije iz Silicijumske doline, vlastitoj djeci čvrsto postavljaju i strogo održavaju „digitalne granice”.

Savjeti za roditelje:Razlikujte dobre od loših video igrica

Digitalne i video-igrice su samo jedan dio velikog i kompleksnog problema odnosa mladih i različitih digitalnih ekrana (smartfona, tableta, kompjutera itd). Prema nekim istraživanjima naši mladi provode previše vremena pred digitalnim ekranima: svaki drugi na uzrastu od sedam do 15 godina provodi četiri časa dnevno. Igranje igrica je na tek trećem mjestu, dok je na prvom gledanje i slušanje sadržaja na „Jutjubu”, a na drugom korišćenje društvenih mreža. To je malo bolja situacija u odnosu na američke tinejdžere koji pred ekranima u prosjeku provode između sedam i osam sati dnevno.
Digitalna tehnologija je definitivno promijenila djetinjstvo i odrastanje i postala neka vrsta „prirodnog” okruženja u kojem se formiraju ličnosti mladih. Svoje predstave o sebi, drugima i svijetu mladi izgrađuju na osnovu mješavine informacija i slika koje u njihovu psihu ulaze iz stvarnog i digitalnog svijeta.