-„Pogledaj samo kako se obukla! Ima dvoje djece, a nosi minić!”
„Lako je njemu da bude zgodan, kad po cijeli dan ’visi’ u teretani i ne mora da radi za platu, njegovi su ga obezbijedili finansijski...”
„Važno je da se našminkala, a to što joj je kuća prljava, to na stranu...”
„Lako je tebi, ti ne moraš da radiš koliko moram ja...”
Koliko puta ste čuli, a vjerovatno i izgovorili rečenice ovog tipa? Procjena tuđih vrijednosti i tuđih životnih izbora omakne se svakome od nas, posebno kada počnemo da poredimo svoj život sa životima drugih ljudi. Zbog čega to radimo i šta stoji u pozadini osuđivanja drugih za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
-Porodica, prijatelji i društveno okruženje utiču na to da li ćemo biti više ili manje skloni da osuđujemo jedni druge – kaže psiholog Vuković. – Ukoliko smo rasli u okruženju koje nas podržava i češće slušali pohvale, imaćemo manju potrebu da kritikujemo i osuđujemo ljude kojima smo okruženi. I obratno: ako smo rasli u porodici u kojoj su članovi jedni druge češće kritikovali, usvojićemo tad model ponašanja i kasnije tokom života posmatraćemo ljude kroz prizmu kritike i osude. Takođe, postoji još jedan važan faktor koji utiče na to kako ćemo tretirati druge, a to je površnost. Kada se ne udubimo u nečije ponašanje i ne razmišljamo o okolnostima u kojima neka osoba živi, mnogo lakše ćemo je osuditi nego one koji su nam bliske i čiji životni put nam je dobro poznat.
Koliki uticaj ima naš ego na potrebu da (ne)svjesno osuđujemo druge?
-Ego upravlja svim interpersonalnim odnosima. Ugroženi ego rađa sujetu, zavist, ljubomoru i sve ostale destruktivne emocije koje su usmjerene ka drugim ljudima. Ukoliko nismo zadovoljni svojim emotivnim statusom, pozicijom na poslu, odnosima u porodici, fizičkim izgledom i slično, svako ko ima ono što nama u tom trenutku nedostaje postaće nam „trn u oku”, pa ćemo lakše zapaziti tuđe mane. Ali, nerijetko se događa da kod drugih kritikujemo ponašanje koje i sami imamo; na primjer, za glasnog čovjeka ćemo reći da je nekulturan, iako i sami glasno pričamo, ali nismo poradili na tome da govorimo tiše. Ili, komentarisaćemo kako je neko „tračara”, a i sami smo skloni tome da ogovaramo. Najzad, neke osude proizilaze iz straha; nemamo dovoljno hrabrosti da nešto uradimo, pa ocjenjujemo kako drugi koji su se odvažili na taj korak „nisu dovoljno dobri” ili im „lijepimo” neke druge, još gore etikete.
Da li iza osuđivanja uvijek stoji zla namjera?
-Ne, naravno. Osuđivanjem drugih potvrđujemo, opet kod drugih, da je naša slika svijeta i života ispravna, jer uvijek težimo da dobijemo potvrdu da je ono što radimo i kako se ponašamo društveno prihvatljivo i dobro. Svako od nas teži stabilnosti i sigurnosti, kao i prihvatanju u društvu. Osuda je odbacivanje, pokazatelj da se neko ne ponaša u skladu sa našim uvjerenjima. Griješimo kada osuđujemo čovjeka, a ne njegov postupak. Ukoliko je neko uradio nešto loše, to ne znači u isto vrijeme da je ta osoba loša, već da njen postupak nije bio ispravan.
Kako da prevaziđemo potrebu da osuđujemo druge?
-Svaki put kad poželite da kritikujete druge ljude zbog nečega što rade ili ne rade, ne zaboravite da „nijeste hodali u njihovim cipelama”. Tuđi postupci su posledica ličnog doživljaja svijeta, ali i vlastitih kapaciteta koji nijesu identični našima. Na primjer, neko će imati hrabrosti da prekine lošu emotivnu vezu ili brak, da napusti posao i potraži drugi, da se preseli u inostranstvo i potraži sreću „pod suncem tuđeg neba”, a neko neće. Konstantna potreba da se bavimo postupcima drugih ljudi je zapravo udaljavanje od potrebe da se bavimo sobom. Ukoliko osuđujemo druge iz ličnog nezadovoljstva, potrebno je da se preispitamo i da se mijenjamo. Ali, mnogima je lakše da „ospu artiljeriju” na ljude oko sebe nego da se suoče sa vlastitim nezadovoljstvom i urade sve da bi ga eliminisali i zamijenili pozitivnim doživljajima. Najzad, ako pogriješimo, uvijek postoji opcija da se izvinimo i izgladimo odnose sa onima koje smo osudili. Važno je da prihvatimo da svako od nas ima pravo na vlastito mišljenje i vlastite izbore koji se ne moraju poklapati sa našom vizijom „ispravnog života”. Kada pokažemo razumijevanje i toleranciju, bićemo manje skloni da „gledamo u tuđe dvorište”.
Snežana Moldovan