-Piše: Darko Jovović

Odmah nakon smrti Ratka Deletića zapisao sam: „Ako te život nije prepoznao, prepoznala te smrt koju si naslutio, Ratko Deletiću, onako kako je naslućuju vidoviti“. A da je vidio više od vida potvrdio je prilikom proslave Petrovdana, te 2007. godine, kada je na planini Ljuban, pod vedrim nebom, ispod komskih visina, promovisao knjigu „Komovi između neba i zvijezda“. Učinio je to jer ga je obavezao unutrašnji glas da raskopča tišinu i zavičajnu toplinu okalemi snagom svoje neobične poetske topline. Sve je tog dana bilo u znaku oproštaja od prijatelja, zavičaja, pjesme... Zanijemile su komske gore poslije izgovorenih stihova za koje je dobro znao da posvjedočavaju njegovu borbu pravednika:
Jesil kadgod Komom prolazio,
Kroz oblake, kroz jelike tanke?
Je li tebe zaklinjala majka?
Da ne trpiš silu i nepravdu,
I da joj se ne uklanjaš s puta.
Niti ljepše promocije, niti tužnijeg oproštaja od zavičaja i knjige Ratko nije mogao da doživi. Kada je tog istog dana iz torbe, u kojoj je nosio samo knjige, samo tople riječi, izvadio i poklonio mi svoju poslednju zbirku stihova „Tuga jablanova“, znao sam da je završen njegov ovozemaljski boj, njegovi pohodi ovjekovječeni lirskom notom izniklom iz kućnog praga, iz duše njegovih Vasojevića. U njoj je smjestio poslednju nadu i uvjerenje da ljepše smrti ne može naći nego u pjesmi, onako kako to i jablanovi rade. Iz tih stihova izvirala je tuga, grijući njegova nemirna stopala spremna da se utope u vječita nestajanja. Tako je poslednji put ovjerio predskazanje spostvene smrti koje je nosio sa sobom, ne kao teret, već kao podsticaj da kaže što više o našim usudima razapetim „između neba i zvijezda“. I, zaista, nosio je preteško breme, vidao rane u bijelom prostranstvu Komova, utapao suze u jauke Lima. Te suze godinama uviru u srca svih onih koji su Ratka poznavali i prepoznavali njegovu borbu pravednika. Onih koji se sjećaju da je Ratko poslednje godine svoga života proveo kao nezaposleno lice na birou rada, suočavajući se sa brojnim nepravdama i neprijatnostima. Naime, kada je odlukom Vlade Republike Crne Gore ukinuto finansiranje rada stručne službe Udruženja književnika Crne Gore, a time i lista „Zapis“, čiji je urednik bio, Ratko Deletić je ostao bez posla. Ali ga to nije pokolebalo da se preda i ode tamo gdje bi njegovoj duši i njegovim stihovima bilo hladno.
I danas, kad s vremena na vrijeme, prođem putem koji od Andrijevice vodi prema Murini zastanem naspram Gračanice. Pred očima mi se javi Ratkova slika duboko ukorijenjena u moja sjećanja. To su one slike kad je Ratko od rodne kuće silazio niz strminu sa torbom punom knjiga grabeći preko limskog mosta ne bi li otkrio nešto novo i napisao nenapisano. Sjećam se kako je u tim putovanjima volio da citira Lalića i kako je sa posebnim ushićenjem izgovarao njegove riječi: „Čovjek i kad ne zna kuda ide mora dalje“. Govorio je: „Jako li je ovo i moćno, baćo moj“.
Poslije svega Ratko odmara u svojim pjesmama i knjigama. Preblažena je njegova tuga, isprana gorčina na pragu istine i iznenađenja. Ostao je njegov poetski oganj koji plamti nad zavičajem. O tome svjedoče i njegovi stihovi iz knjige „Otvori vrata kuće“:
Ostao je naložen oganj
Dolazak da se ugrije
Ostao je topli hljeb
Umiješen majčinim
Blagim rukama
Na stolu rakija,
Sve je tu
Samo mene nema.
KRAJ