-Piše: Borivoje Ćetković

Krajem januara ove godine predsjednik Srbije je izjavio da su odnosi između Srbije i Crne Gore pristojni, korektni i dobri i s vlastima i sa opozicijom. Vučić ima neke svoje razloge da tako izjavi, ali sve ono što je gospodar činio i učinio od sredine devedesetih do danas demantuje njegovo viđenje srpsko- crnogorskih odnosa. Od kada su mu 1997. „širom otvorena vrata u Vašingtonu” (mada su mu i prije bila odškrinuta), naš suveren je dosledno istrajavao na zacrtanom putu. U vrjeme NATO agresije na SRJ vjerno je služio Klintonu, Olbrajtovoj, Solani i drugim agresorima, dok je Vučić bio ministar u saveznoj vladi. Naš suveren ostao je isti, nije se mijenjao, a Vučić je u međuvremenu evoluirao -promijenio je stranku, ubjeđenja i poglede na neke značajne činioce međunarodne zajednice. Srpski predsjednik je zaboravio mnogo toga: gospodarevo angažovanje 1999. godine, njegov doprinos razbijanju SRJ, konačnom razdvajanju Srbije i Crne Gore, nasilno učlanjenje Crne Gore u NATO, uvođenje sankcija Rusiji, priznanje lažne države Kosovo... Odnose s Podgoricom ocijenio je pozitivno.
Još jedan demanti Vučićeve ocjene o dobrim odnosima uslijedio je i ovih dana: Predrag Bošković, crnogorski ministar odbrane, posjetio je Prištinu i izjavio da je Kosovo suverena zemlja kojoj je Crna Gora iskreni prijatelj. Istina, rekao je da Podgorica podržava i ostale i prihvata i poštuje drugačija mišljenja u regionu‘‘. Da pojasnimo: pod „ostalima‘‘ se podrazumijeva Srbija, njeno opredjeljenje da bude neutralna. Ostaje nejasno kako to Crna Gora podržava neutralnost Srbije, ona koja je, kako reče ministar,veliki zagovornik politike otvorenih vrata, integracije u NATO. Kome bi ministar, odnosno crnogorski gospodar, želio da otvori vrata i pođe NATO prečicom u EU, nije teško pogoditi- jedino se Srbija još opire ulasku u Alijansu. Visoki funkcioner VCG, osim što je razgovarao sa svojim kosovskim kolegom, sastao se i sa Tačijem i Haradinajem- prenio im je crnogorska iskustva evroatlantskih integracija. I izjavio da čitav region treba da krene putem integracija, odnosno cjelokupnog društvenog napretka. Ovo o društvenom napretku ne komentarišem. Upoznao je kosovske „zvaničnike”, „velike i iskrene prijatelje‘‘ Crne Gore, da je gospodar odlučio (a ministarstvo samo sprovelo odluku) da dva oficira pošalje u Kfor misiju na Kosovo.
Povodom Boškovićevih izjava oglasio se Aleksandar Vulin, srpski ministar odbrane, i to iz Peginga, gdje je na poziv ministra odbrane NR Kine prisustvovao bezbjedonosnom forumu. Poručio je crnogorskom kolegi da, pošto je Crna Gora ušla u sastav Kfora, treba da zna da je misija ustanovljena na osnovu Rezolucije SB 1244 u kojoj se ne pominje država Kosovo, pa njegove izjave o nezavisnosti nijesu u skladu sa misijom Kfora. Vulin je izrazio i nadu da je Crna Gora oficire poslala u sastav međunarodnih mirovnih snaga, a ne u Kosovske bezbjednosne snage.
Šef srpske diplomatije Ivica Dačić, gostujući na RTS-u, onako uzgred, komentarisao je dosta ljutito izjave ministra Boškovića. Bez uvijanja i ne mnogo diplomatski, rekao je da mu je dosta Crne Gore, da neće nikoga tjerati na silu da bude sa Srbijom, da je ujedinjenje 1918. bilo srpska greška, i da Srbi u Crnoj Gori treba da urade ono što im je i prije savjetovao-da uđu u institucije sistema. Ono što je on činio savjetovao je i Srbima u Crnoj Gori- bio je u opoziciji da bi ubrzo ušao u koaliciju s onima koji su petoktobarskim pučem 2000. godine rušili SPS i njenog predsjednika Miloševića.
Nije ministar, naravno, zaobišao ni komandu NATO snaga na Kosovu. Ako hoćemo pravo reći ova „čast‘‘ nije pripadala njemu, već Milici bivšoj ministarki - ona je dala značajan doprinos ulasku Crne Gore u NATO. Bošković je, zahvaljujući gospodaru, svojoj poslušnosti, a i prošlosti, zajahao osedlanog konja, dok je Milica Pejanović Đurišić otperjala preko Atlantika, iako je dosta muke vidjela - zalegla je bila, kako je sama govorila, „iza ovog projekta‘‘.
Prvi čovjek VCG je školski primjer političara preletačevića- političkog konvertita. Opozicija ga je optuživala da mu se na početku karijere politička boja mnogo razlikovala od današnje, da je nosio veliki srebrni prsten sa urezana četiri ocila, bio privržen projektu „Svi Srbi u jednoj državi”, imao bijelo perje i krilca kojima je uzlijetao i letio tamo gdje su ga zvali.
Da je ministar poveo dvojicu pripadnika VCG na Kosovo obavijestio je javnost pravovremeno, ali za sada nema izjava o broju pripadnika oružanih snaga koji učestvuju u najvećoj ratnoj igri od kraja hladnog rata koju NATO organizuje i to u zemlji koja se graniči sa Rusijom-„miroljubiva‘‘, „politička” alijansa dovela je u Norvešku 50. 000 vojnika iz 29 članica i dvije njene partnerske zemlje, Finske i Švedske. Šta bi na ovo rekli vladika Danilo, Sveti Petar Cetinjski i vladika Rade? U čudu bi se pitali kavi su to novi Crnogorci koji sa svojim saveznicima pođoše u Norvešku da prijete Rusima- bratskoj zemlji, crnogorskoj majci i uzdanici.
Jedna ličnost u Đilasovom romanu „Crna Gora” veli da je stari gospodar Nikola I Petrović poslednjih godina vladavine „zagazio u nesrpski glib‘‘, a ovaj naš današnji diktator sve dublje tone i u antisrpski i u antiruski glib.