Skulpture, slike, crteži, fotografije... zvuči jednostavno, niz kome se lako može pridružiti i drugi niz – papir, metal, drvo, kamen, terakota, poliester... No, sasvim drugu težinu dobijaju ako znate da gledate umjetničke radove koje je jedan čovjek napravio tokom 35 godina. Tada taj presjek učinjenog, odnosno izbor iz različitih ciklusa, od početnih koraka do najnovijih kreacija, dobija i drugačiji, viši smisao. Upravo takva je samostalna izložba akademskog vajara, prof. Milivoja Miška Babovića koju možete do kraja novembra pogledati u podgoričkim Muzejima i galerijama.
I kako ocjenjuje istoričarka umjetnosti Petrica Duletić, koja je otvorila izložbu, Babovićeve skulpture očigledan su primjer ujednačenosti materijala posve različitih karaktera koje, paradoksalno, ovdje djeluju vrlo usaglašeno po formama, boji, teksturi, fizičkim svojstvima, porijeklu i načinu nastanka. Stvorio je Babović, dodaje Duletić, vlastiti i prepoznatljiv izraz utkan u koncept figurativnog. Naglašavajući jedinstvo misli i kreacije Babovića zasnovane na umjetničkom istraživanju drugih umjetnosti, ali i mitologije, teologije, antropologije, arheologije, Duletićeva zaključuje:
– Izbor radova u podgoričkoj Modernoj galeriji predstavlja jedan pogled na kreativnu spiralu individualnog kretanja kroz plastičku formu nastalu u imaginaciji Miška Babovića – rekla je Duletić. Kako kaže Babović, mnogi od radova koji su ovdje prikazani stajali su u depoima, bili prekriveni čak i prašinom. Sada, dodaje vajar, kada su iznijeti ponovo na svjetlost dana kod njega, koji ih je stvorio, izazivaju čak i čuđenje, otkud je pronalazio toliko energije za stvaranje.
– Umjetnička energija, uglavnom, ne traje dugo. No, možda je to zato što sam tada bio mlad. A, zahvaljujući nekim simpozijima i kolonijama na kojima sam dolazio do materijala mogli su i ovi radovi da nastanu – kaže Babović.
Radovi se kreću od čiste apstrakcije do figuracije. Babović je, kako priznaje, posebno vezan za ciklus portreta koji je uradio tokom svog boravka u Beogradu, a koji prikazuje Crnogorce, sa kapom i bez nje. Početna faza izrade bile su fotografije tih ljudi koje je sam radio, kao i neki crteži. No, skice za skulpturu nikada nije radio, već, dodaje vajar, kada dođe do materijala odmah počinje da realzuje svoje zamisli, da oblikuje materijal u umjetničko djelo.
Postavku u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija u velikoj mjeri čine skulpture od metala.
– Materijal za te skulpture uglavnom pronalazim na otpadima za gvožđe. I onda dođem kod nekih od tih mojih prijatelja, kao što je Milorad Radović, koji je imao takav jedan plac sa otpadom, koji mi dozvoljavaju da dođem i da po cijeli dan biram. Onda ja izaberem jednu hrpu, koju onda pod presom ispresujem i potom radim s tim metalom. Tako imam i ciklus sav napravljen od čaura municije, a koji sam radio odmah poslije rata – kaže Babović.
Umjetnik dodaje:
– Taj uglavnom odbačeni materijal često asocira i na neke slike, kao što i jesu moje slike, kao i ove fotografije koje sam izložio. Asocira na neke životinje, ili pak prikazujem boje, tu oksidaciju gvožđa, koja vremenom daje finu patinu – kaže Babović. No, napominje i da je jedan od njegovih posljednjih ciklusa skulptura u stvari kamen iz Lima.
– Kamen iz rijeke samo sam postavio na postament dajući mu tako značaj, jer je sam po sebi likovan, i jer nema potrebe „napasti” ga i obrađivati – kaže umjetnik, dodajući da se nikada nije vezao samo za jedan materijal. Dodaje da u posljednje vrijeme radi čak i sa filcom, kao i na pločama od unimera, višeslojne plastike, na kojima brusilicom slika. I kako kaže, čak su i kolege na to pozitivno reagovale.
Činjenicu da su tema njegovih brojih skulptura kukci i ptice, životinje, Babović jednostavno objašnjava drugim faktom, da mu je to kao djetetu rođenom na selu bilo vrlo blisko, i da je tako i danas.
– Nisam mnogo putovao po svijetu. A, danas je u umjetnost uključeno i mnogo tehnologije, nekih efekata, kompjutera, svjetla, muzika, a meni to nije blisko. Ja i dalje posmatram okolinu, i to je dio moje inspiracije, kao i moj zavičaj, i ja od toga ne bježim – naglašava vajar. Kako dodaje, zato i voli da radi u terakoti, da patinira metal da dobije boju zemlje, a to radi čak i na drvetu.
– Mislim da nema razloga bježati od tradicije već pokazati ono što vidiš. Možda je čak još značajnije biti vezan za svoj kraj, i to ne samo u mojoj oblasti, nego i drugim umjetnostima, na primjer imamo filmske stvaraoce kao što su Živko Nikolić ili Vlatko Gilić, a kojima se nismo na pravi način odužili. Vajarima je možda još i teže, jer treba dosta novca za realizaciju naših djela, a onda se treba i dosta udvarati ministrima, a da biste se udvarali treba snage, koju ja nemam – kaže Babović.
No, smatra da umjetnik uprkos svemu stalno mora eksperimentisati.
– To je igra, to je život, zašto biti u grču? Jer, ako nema igre, nemojte se baviti ovim poslom – poručuje Babović.Ž.JANjUŠEVIĆ

Ćirilica i Obodska štamparija

Vajar Babović ističe da je u posljede vrijeme fokusiran na projekat štamparstva, pa zato ne čudi što publiku u holu podgoričkih Muzeja dočekuju skulpture ćiriličnih slova, kao i asocijacije na neke druge stare alfabete.
– Pokušavam da ubijedim ljude da mi imamo brend – Crnojevića štampariju i da treba da je postavimo u prostor, a imamo i štampara Božidara Vukovića Podgoričanina. Jer, ako Cetinje nema sve te simbole, što onda postaviti u tom gradu? Stvarno onda ne znam. A u toku je jedna akcija vezana za Oktoih, i nadamo se da će se Cetinju uspjeti postaviti i kopija te prese na kojoj je izrađen i Oktoih – kaže Babović.