-PIŠE: Vuk Vuković

Umjetnost bi morala da se kreće prema apsolutističkoj svijesti!
Ako je dodirnula i prevazišla beskorisnost stvarajući od svega ono sveto, onda je za očekivati da govori o kraju kao o obećanoj i utješnoj izvjesnosti. Nismo daleko od toga da zaključimo kako je i Apokalipsa takođe jedan od prikrivenih oblika ideologije.
Barok je već zagovarao ideju o kraju umjetnosti koja će nastupiti sasvim logično i jednako tome blijedo. Zamislimo jednog Luja u Dada taboru: kad razum osvijetli ništavnost realnog principa, sve postaje savremenije od sebe. Danas, bez pravaca, upakovani u hibridni žanr, umjetnost nas pravolinijski uzaludnjuje i u tom procesu odveć lako privodi kraju.
Naprotiv, više ništa ne očekujemo od umjetnosti! Bez sile kakva je ona što počiva u utopiji, umjetnost se ravnodušno prikopčala na sve prilike. Geg, uzrečica, spot ili skeč: umjetnost je uvijek već prožeta duhom ovih pojava. Štaviše, umjetnost je i ono nešto drugo - tzv. anti-umjetnost.
Pa ipak, da li se umjetnost ostvarila u svom projektu? Da li je moguće težiti ka ostvarenju umjetnosti, i ukoliko jeste, šta bi to značilo? Šta dobijamo prihvatanjem da umjetnost jeste sve: savremenost savremenija od postsavremenog? – Kako funkcioniše ljudski organizam, kako se pokreće mašina: pa umjetnički!
Kao svaštojedi, naš konzumerizam po sebi ne pretpostavlja nikakav kriterij, tako da sve podjednako utiče na ovaj sirovi ukus. Čelik, beton i staklo, jesu sveto trojstvo materijala koji je imperijalizovao metapoetski univerzum. Dostignuvši ovaj stadijum, umjetnost zaista nema više potrebu ogledati se ni u čemu.
Estetika, pojednostavljeno govoreći, razorila je nagovještaj, unizila transcendenciju, ogolila praznu tajnu. S onu stranu nije ništa, naprotiv, tamo je ono sasvim neupotrebljivo; nabijena svrhovitošću, imanencija zijeva pod vertikalom. Umjetnost stoga mora moći biti koliko brza toliko i efikasna. Performans je učinio da tiraž upravlja suštinom: „The artist is present“ – proizvod koji svjedoči dominaciju kvantiteta nad prisutnošću.
Umjetnost je dostigla punu realnost u svim medijima koji je izlažu, ona živi od ove realnosti ono što ova nije bila u stanju predstaviti.
Bilo da je riječ o Land art-u ili o aseksualnoj modi, estetika se zatvorila u neprobojan krug. Dok je gluvarila i kovala plan o uznemirujućoj beskorisnosti stvari, još nije težila tako globalno i nezaustavljivo djelovati. Sada je, naprotiv, opravdana...
Na početku XXI vijeka, umjetnost je naprosto sve, i više od toga budući da je transfiguracija završena, višak je povraćen i dobijeno je nešto „drugo.“
Nema pravila, nema cilja, kritika je iscrpljena i objekat odjednom biva postavljen ukidajući sobom sve od transfera.
Sada je nemoguće umjetnost osloboditi od krajnje isforsirane realnosti. (Sada je umjetnost realnost realnog, kojeg nigdje nema osim u njoj samoj, koja bi trebalo da je u svakom zamahu preobražava, što ona s prezirom odbija dalje činiti.)
Besadržajna umjetnost, estetika u sve novijem izdanju o sopstvenom zalasku. I još jedino nas priča o zalasku donekle uzbuđuje, investirajući sve u efekte koji će je što plastičnije opisati. Eksperimenti, velike simulacije, zastrašujući naučni programi: to je potonja fantazija estetike, koja želi da se pročisti od izmiješane krvi koju je u sebe, zarad sveopšte i oslobodilačke kritike, moderna do kraja ubrizgala. Stigli smo, dakle, do operativne estetike...
Je li umjetnost sanjala o svom dovršenju? Šta ako je ideja sve umjetnosti upravo u njenom kraju, što pomalo naginje hegelovskoj megalomaniji?