Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Medojević štrajkuje glađu, DF sprema proteste * Policija tražila zakopano oružje „zagoričkog klana” * Saradnik „škaljaraca” ubijen u Beogradu * Plaćamo najskuplju struju u regionu * Medojević štrajkuje glađu, DF sprema proteste * Atva * Vašar u Argentini
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 02-12-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Goranka Vučinić, predsjednica Savjeta ASK:
– U Crnoj Gori i regionu ne postoji transparentnija institucija od Agencije za sprečavanje korupcije.

Vic Dana :)

- Svaka udata žena mora znati 70 stvari:
- Da kuva i 69.

Djeca pitala učitelja koji je sjedio pored peći razne stvari. Njemu dosadilo pa im kaže:
- Kad hoćete nešto da mi kažete prvo u sebi izbrojte do 100.
Mali Mujo to ozbiljno shvati pa ga učitelj vidi da miče ustima i pita ga šta mu je?
A Mujo:
-..., 97, 98, 99, 100, učitelju gori vam kaput.

Pita Ciganka Cigu:
- U koji WC ja treba da uđem?
- Jesi ti ženo glupa. Ti trebaš ući u M jer si MADAM, a ja u Ž jer sam ŽENTLMEN!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Stav - datum: 2018-11-29
Jedno sjećanje o jednoj ženi
Matović Jedno sjećanje o jednoj ženi Posle kratkih vijesti opet bismo zajedno plovili kroz noć, kroz san, kroz maštu. Na toj plovidbi sve je svijetljelo, i sadašnjost i budućnost. Sve se dešavalo lako, prepreke nisu postojale…
-Aleksandar Matović

Prije nekoliko noći, možda tri, odlučih da poslušam malo muzike, jer mi nešto san ne htjede na oči doći. Jedno uho na jastuk, u drugo slušalicu. I muzika krenu. I noć dobi boju, miris. Razli se oko mene, razlih se ja u njoj.
Veliki majstori stvaraju velika djela, tako je bilo, tako jeste. U nekoliko poteza majstor napravi neprolaznost.
Muzičko djelo o kom ću vam pričati naziva se kao i ova priča. Autor je Zlatko Manojlović. Daleke 1980. i neke bijah dječak tek koji namjeravaše postati mladić. Čudne mi se stvari počeše događati. Počeh drugačije gledati na djevojčice, u glavu mi se useliše gitare i bubnjevi, slike nekih velikih bina. Baš nekao u to vrijeme, iz jedne kasete, s njene trake, kroz zvučnik kasetofona, isplovi ovaj Zlatkov instrumental. Snimljen sa radija, uz malo šušketanja, obujmi me, zajedno otplovismo u noć. Boje postaše snažnije, mirisi jači, svjetla grada sjajnija. Zlatkova gitara je osvjetljavala put, bubnjevi su davali snagu, klavir je potvrđivao rečeno. Putovasmo nepunih pet minuta al‘ pređosmo puno. Muzika presta, čarolija nesta, a ja se nađoh na starom kauču, uz kuhinjski prozor na čijoj prozorskoj dasci stajaše crni kasetofon. A kroz prozor su se vidjela svjetla iz okolnih zgrada, preko njih, tamo prema centru, treptaše velika neonska reklama firme „Montex”. Ta noć više ne bijaše ista. I noći koje su slijedile bijahu taknute čudesnom bojom, nekom čarolijom...
Kasnije sam, sa radijom na uzglavlju, čekao ponoć i na talasima Radija Beograd slušao ovaj čarobni instrumental. Posle kratkih vijesti opet bismo zajedno plovili kroz noć, kroz san, kroz maštu. Na toj plovidbi sve je svijetljelo, i sadašnjost i budućnost. Sve se dešavalo lako, prepreke nisu postojale…
Kad su u sali hotela „Onogošt” (tada jedinog u Nikšiću) neki odrasli momci svirali, sa Radovanom, školskim drugom, virio sam i čekao da na red dođeZlatkova čarolija. Kad bismo imali sreće da nas ozbiljna konobarica u crnoj suknji ne najuri, dočekao bih svojih četiri minuta i nešto. Čim bi krenuo gitarski uvod, osjetio bih da sam se naježio, da ‘prostite na izrazu. Ozbiljni momci su se lagano njihali u ritmu, gosti su ravnodušno ispijali svoja pića a ja… šta bih dao da sam na mjestu onog mladića u izblijedjelim farmerkama koji tako lako prepliće prstima po žicama!
Sve bi trajalo jedan tren, činilo mi se. Kad čarolija prestane, pogledam Radovana, a on ‘ladno gleda po sali. Zaustim da kažem nešto al’ već je tu teta u crnoj suknji: BJEŽTE, ĐECO, ŠTA TU RADITE!
Mnogo godina posle, u jednom nikšićkom lokalu, sjedio sam sa društvom, sada kao mladić koji se odavno brije, vojni rok daleko iza mene, kosa dodiruje ramena. Zauzeli smo onaj sto gore pored bine, a na bini lično Zlatko, u društvu supruge. Počinju u devet. Sjede njih dvoje tiho razgovaraju. Okrećem se prema Miču – šta misliš, hoće li svirati ono njegovo? Ne znam, odgovori, pitaj ga. Dobro, rekoh nošalantno. „Hej, Zlatko, sviraćete,,Jednoj ženi”?” upitah ga kao starog drugara. Oboje se okrenuše, sa ljubaznim osmijehom. Da, naravno, reče majstor gitare. Jedva čekam, rekoh. Ovaj, obožavam taj instrumental… i tu se dugokosom tipu jezik veza…
Zahvaljujući nesanici, vratiše mi se sva ova sjećanja o kojim vam pričam. Morao sam vam ovo ispričati. Morao sam ovo napisati. Dugujem Zlatku, bar toliko.

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"