- Autor: Ljubodrag Stojadinović

Stižu do nas sve gore priče o kosovskoj krizi i njenom razgorijevanju. Srbija čini sve što je do nje, ali ispada da to nije dovoljno. Druga strana je, kako se priča, pretjerano zadrta i ne mari mnogo za visoki ugled ovdašnjeg vođe, koji je stekao poštenim radom i učestalim susretima sa najvažnijim licima ovog ruševnog i podlog svijeta.
Čujemo da se i sjever Kosova otcijepio od svete zemlje i pod komandom je Beograda, što pouzdano znači da će stvari ispasti još gore nego što jesu. Ako je to uopšte moguće, a moguće je. U Beogradu boravi predsjednikov intimus, koga je nedavno upoznao, izvjesni Milan Radoičić, ranije nepoznat Vučiću, ali poznat nadležnim organima. Trenutno se bavi odbranom srpstva, a predsjednik odbranom njegove časne ličnosti, što se u konačnom bilansu svodi na isto: obojica brane posrnulu nacionalnu ideju od svega i od svih, isključujući sebe. Od njih dvojice, naime, efikasne odbrane još nema.
Taj je Radoičić utekao „pred dugim cijevima“ kosovske policije, jer je to bio napad na njega, a samim tim i na srpsku stvar. Tu srpsku stvar prijatelj našeg predsjednika drži kod sebe, te je zajedno sa njom prebjegao u okrilje matice. Izgleda da je kosovska policija imala nakanu da mu postavi neka pitanja u vezi sa ubistvom Olivera Ivanovića. Šta uopšte Radoičić, lider Srpske liste, može da ima sa tim zločinom? Ko bi ga znao, treba vidjeti. U mjesecima prije zlodjela od 16. januara, M.R. je zajedno sa Markom Đurićem proglašavao Ivanovića jednim od najvećih neprijatelja Srba. Zašto baš njega? Zato jer je Ivanović javno govorio da teror nad Srbima na sjeveru Kosova vrše najjači Srbi i da je to prostor gdje se ovlašćeni nasilnici slobodno bave mafijaškim poslovima, i da imaju dobre veze u srpskoj policiji.
Da li ga je to ubilo? Moguće, ali nije sigurno. Može se vjerovati da je Oliver Ivanović pao od „bratskog” metka, jer je javno ometao razgranate srpske interese i razularenu mafijašku delegaciju srpskog režima. Opasno je sumnjati bez razloga, ali još je gore odbaciti sumnju zbog vjere ni u šta.
Još nismo ni blizu nagovještaja da možemo saznati istinu. Vjerovatno je da ćemo biti sve dalje i da će taj zločin pokriti politički mrak i arhivska prašina, što neizbježno pojačava sumnju o kojoj bješe riječi.
U stvari, moguće je da nismo dobro razumjeli korake koje je učinio predsjednik u razbijanju tame oko ovog teškog ubistva. On je dao odgovor koji neizbježno dolazi iz njegove nastrane logike, oivičene bezdušnim poentama. Naravno da ne zna ko je ubio Olivera Ivanovića, uostalom tu tvrdnju ponavlja češće nego što mora, ali zna nešto, za njega mnogo važnije: zna ko to nije učinio.
Naravno da to, manje više, znamo svi. Ogromna većina, naime to nije učinila. Tako da bi predsjednikova tvrdnja bila besmislena i prilično slaboumna, da on nije, umjesto nevine većine, amnestirao samo jednog: tvrdi da u zločin nipošto nije umiješan Milan Radoičić, upleten u mutne poslove oko odbrane srpstva, koje je, sa svoje strane, dok bješe živ, ugrožavao upravo Oliver Ivanović. Po ocjeni navedenog štićenika vrhovnika ove države, i Đurić Marka, crnog gavrana srpske podzemne politike.
Na osnovu čega je predsjednik izrekao preventivnu amnestiju za svog prijatelja, koji je više puta pred policijskim fotografom pozirao i anfas i iz profila? I lijepo je ispao. On zna da Radoičić nije umiješan, a kako zna, još ne zna. Ali ako već zna ko nije, predsjednik bi morao bar da nasluti ko jeste. Ako njegov pobratim ima alibi, ima onih koji pate od manjka takvog materijala. O njima se ne govori. Ako kosovska policija bilo šta natukne o kretanju istrage, ovdje se čuje da „kosovske vlasti, lažnim optužbama protiv Srba, žele da sruše Vučića i Srbiju!“
Da li bi otkrivanje zločinca i nalogodavca moglo da sruši ovdašnju vlast? Sasvim moguće, to jeste zlodjelo koje u sebi krije mnoge strašne tajne i još strašnije padove u ništavilo. Vučić kao kadija pokušava da se čitava ta zlikovačka zavjera, ma čija bila, konačno pokopa, kao i žrtva. To može da bude njegova živa rana u ostacima savjesti i strepnja od svega što je bilo u prošlosti i što još slijedi. Mislim da je to njegova kosovska kriza, a ne preganjanje sa Albancima, ili taksa za plazmu. Zašto bi inače izrekao nedokazivu tvrdnju, zaustavio istragu i anatemisao sve one koji sumnjaju?
Ali, ta stvar ne ide tako, niti se tako može okončati. I dalje će Oliver hodati po dvoru i plašiti gospodu, i oni se tog straha nikada neće otresti. Sve dok ne kažu ko je pucao u neprijatelja koga je žutom trakom obilježio Marko Đurić.
Peščanik.net