-Piše: Vojislav Bulatović

Petak, 23. novembra, objavljen je na izlozima nekih trgovačkih radnji kao,,Crni petak“. Zašto? Za koga je to crni petak? Mediji su objavili da se pod tim imenom sprovodi komercijalna akcija (veliko sniženje do rasprodaje) širom Amerike. Kod njih se to povezuje sa Danom zahvalnosti – državnim praznikom, kada se širi miris ćuretine na sve četiri strane i od široke baze socijalne piramide do samog njenog vrha. Predsjednik je lično i zvanično pomilovao jednog ćurana od neizbježne rerne. „Crni petak” je pokrenuo kolone marginalnih kupaca koji svoja ljudska prava i slobode uživaju pod šatorima, u tijesnim „gajbicama” i svuda gdje gospodar dolar nema za šta da se zakači. To je u američkoj akciji i percepciji, ali kako je to u našoj recepciji? Kakve komentare je to izazvalo iako je akciju prihvatio samo jedan mali dio trgovina? „Crni petak“!? Koliko ih ima? Od kud je to samo ovaj? Znaju li oni kada je crni petak i šta on znači? Crni petak je kad stignu gomila računa i kreditne rate... Tako redom, komentari i šale, asocijacije i žaoke... Trgovci, naravno, šalju razne poruke sa svojih izloga, ne samo na našem jeziku, već i sve češće na engleskom kao da ovdje sve vrvi od Engleza. Roba stiže sa svih strana. Potrošač je globalna sila. Potrošača je mnogo više nego stvaralaca materijalnih vrijednosti. Kako svakom dati šansu da participira u procesu potrošnje? Razne reklamne akcije, sniženja cijena, promocije novih ponuđača (otvaranje prodajnih objekata), sve to unosi nemir u redove vrlo slojevite potrošačke mase. Borba za naklonost potrošača (kupaca) vodi ka njihovom sve bržem prestrojavanju. Trgovačka dobit sve je neizvjesnija. Zato se budno motri na penzionere i korisnike budžeta, naročito u zemljama gdje su izvori dohotka iz ekonomske baze slabi. Naš nacionalni dohodak je mali, ali trgovci njegov tok žele da kontrolišu. Impozantan je uspjeh digitalne tehnike. Kada je u istoriji bilo nešto slično kao digitalni telefon, kompjuter ili tablet? Gotovo svo stanovništvo na zemlji finansijski podržava moćne proizvođače ovih proizvoda kupujući ih! Za tu ubraznu trku: ko će prije, ko će pametnije podilaziti hirovima potrošača zasad se nalazi novac u svim klasama potrošača, na svim prostorima planete. Možda prije nego za hranu! Ima u tome nekog ludila. Ali to nije jedino. Stepen čovjekovog postvarenja i monetizacije njegovih odnosa je nemjerljiv. Socijalna hijerarhizacija je takođe povezana sa tim činiocem. Bankovni računi pojedinaca i grupa u liku multinacionalnih kompanija dostižu astronomske brojke. Te brojke mogu da „pokriju“ mnogo šta na ovoj planeti, a pogotovu materijalna dobra i moralne oslonce nerazvijenih i malih država. Pozivajući se na legalnost tržišnih transakcija i zaštitu komercijalnih interesa, ovi moćnici mogu da zapitaju ucjenjivački: pošto je i država!? Ta akumulirana finansijska moć sve više zadobija moć „crne rupe” čijoj „gravitaciji” nije lako umaći, tako da „crni petak“ može bilo kad i bilo gdje da najavi (ras)prodaju i bankrot! Dužničko ropstvo je novi vid ropstva.
Crna Gora je društvo u tranziciji, a borba za hijerarhizaciju se osjeća u svim oblastima društvenog života, pri čemu se potrošako bjesnilo onih što imaju upotrebljava za isticanje skoka na ljestvici društvene moći. Ako su nosioci „antibirokratske revolucije“, čija je glavnina i danas na vlasti, mogli svojevremeno kritikovati komunističke rukovodioce zbog nekog stana, vikendice ili auta, zar ne bi trebalo da imaju više kritičkog stava i poreskog „kompasa“ prema provokatorima skromnog svijeta koji živi na način kako je to izrazio pjesnik Dušan Radović: „Kroz život sam prošao kao kroz samouslugu: sve što sam uzeo to sam i platio!“ Treba li značajne vrijednosti nečijeg mukotrpnog rada (zanemarićemo metode prisvajanja) pretvoriti u moderne zamkove, jahte, super auta, letjelice i ekstremne užitke? Da li je to zdrav put u budućnost jedne zajednice u razvoju, koja još uvijek uvježbava početne korake, ne samo u demokratskom preporodu, već i u ekonomskom razvoju. (,,Probaj domaće!“, apel je poljoprivrednika potrošačima koji uglavnom kupuju uvezenu robu). Naspram našeg raspršenog, preplašenog i pretežno uslužno-manufakturnog rada stoji namrgođeni „nabildovani“ i prepotentni gazda (uglavnom stranog) kapitala! Ima li tu mjesta za našu gordost, ekskluzivnost i „aristokratski“ elitizam?
Globalni potrošač je pojava, a ne prolazni trend. Njega će sve više zasipati talasi novih i novih proizvoda, naročito, tehničkih sa sve kraćim vijekom upotrebe! E, tu će tek isplivati na površinu ono što se ne može sagledati sa globalnog nivoa, odnosno, ono što se ne može odatle usmjeravati. Na koji način će nacionalne ekonomije moći da reprodukuju tu potrošačku moć ako je njihov udio u međunarodnoj podjeli rada sve manji?! Lična potrošnja je samo dio tog uvezenog rada, mada, sve potrebe podmirujemo iz uvoza. Država, takođe, stoji u redu kupaca i dužnika, za razliku od razvijenih zemalja sa kojima smo uspostavili vojno-stratešku vezu, a koje vojne potrebe obezbjeđuju kroz proces materijalne reprodukcije (vojnoindustrijski kompleks), naša vojska je „pupčanom vrpcom“ vezana za budžetska sredstva kojima od „strateških partnera“ kupuje modernu opremu i potrebno oružje. Trka u naoružavanju ponovo je zahvatila ne samo članice NATO-a, već i EU. To je teret za slabe i male ekonomije kakva je i naša.