-Piše: Borivoje Ćetković
Plodno tlo za jugoslovensku ideju bile su nerazvijene društvene sredine, gdje je preovlađivalo seljaštvo i gdje je inteligencija bila malobrojna.To je, za dr Petranovića, i bio razlog da ova ideja dovede do masovnog pokreta. Ni Crkva svojom podozrivošću prema jugoslovenskoj ideji nije podsticala njeno širenje – bojala se da miješanje vjernika ne oslabi njen uticaj.
Jedna ocjena pisca „Istorije Jugoslavije 1918–1988” zaslužuje posebnu pažnju, a odnosi se na „probijanja jugoslovenskih strujanja paralelno s pansrpskom ili velikohrvatskom ideologijom, koje su ih isključivale i potiskivale”.
„Nacionalizam je”, tvrdi Petranović, „opterećivao i trovao međusobne odnose jugoslovenskih naroda mržnjom i sukobima, koji su, često podsticani od spoljnih činilaca, političkih i verskih, od protivnika zbližavanja ovih naroda, ostavljali razorne posledice, mada je na drugoj strani, istovremeno doprinosio i razvijanju njihove svesti o nacionalnom identitetu”. (Ibid, str.5.)
Po mišljenju S. Jovanovića, „jugoslovenski pokret, s kojim su nerazdvojno vezana velika imena Štrosmajera i Račkog, imao je, kao i ilirski koji mu je prethodio, vrlo složenu ideologiju”. U njoj su se miješale „ideja kulturne zajednice Slovena s idejom političke uzajamnosti Jugoslovena i idejom nacionalnog jedinstva Hrvata i Srba”. Franju Račkom pripada jedno od prvih mjesta među duhovnim vođama našega naroda, rekao je Jovanović u govoru održanom o proslavi stogodišnjice njegovog rođenja u Zagrebu, 2. juna 1929. godine.
„Njegova je istorijska zasluga da je pokušao spojiti hrvatski i srpski nacionalizam u političku snagu višeg stupnja, koja je jedino mogla izvršiti oslobođenje našeg naroda od nemačko-mađarske prevlasti... U istoriji Hrvata i Srba ima događaja i ima ličnosti koje nas razdvajaju; ima i drugih koje nas spajaju. Franjo Rački svojim radom spajao nas je za života, a danas svojom uspomenom spaja i posle smrti.” (Jovanović, Političke i pravne rasprave I– III, 1990:353, 361. Izdavač: BIGZ.)
O jugoslovenskoj ideji u Prvom svjetskom ratu
Posebnu pažnju istoričari posvećuju jugoslovenskoj ideji u Prvom svjetskom ratu. No, i prije ovog rata, početkom 20. vijeka, Majskim prevratom 1903. godine, Kraljevina Srbija mijenja svoju nacionalnu i državnu politiku – postaje centar za oslobođenje i ujedinjenje svih južnoslovenskih naroda. Ona je kao južnoslovenski Pijemont postala privlačna Južnim Slovenima koji su živjeli u Austrougarskoj i činili skoro polovinu njenog stanovništva. Moćnu carevinu ugrožavali su srpska moć i težnja za ostvarivanjem jugoslovenske ideje i stvaranjem zajedničke države svih Južnih Slovena. Austrougarski strah od jake Srbije nije bio bez razloga– demografski sastav stanovništva to dobro potvrđuje. Crno-žuta monarhija u vrijeme pred Prvi svjetski rat imala je skoro 53 miliona stanovnika na prostoru od blizu 700.000 km2. Slovena je bilo 23,5 miliona (45%), Njemaca 12 miliona (23%), Mađara 10 miliona (19%), Rumuna tri miliona (6%), i ostali 2, 5 miliona (5%). Plašila se moćna carevina male Srbije– pred balkanske ratove 1910. god. imala je nepuna tri miliona stanovnika. Austrougarska je činila sve da Srbiju zaplaši da se odrekne svake pomisli o oslobođenju južnoslovenskih naroda koji su živjeli kao njeni podanici i da je pokori.
Prvi istorijski akt koji je Kraljevina Srbija donijela u prvoj godini Velikog rata (7. decenbra 1914.) bila je Niška deklaracija– napisana u formi vladine izjave i prihvaćena od strane Narodne skupštine.
Niška deklaracija
Političari, istoričari i pravni teoretičari imaju različita, a često i suprotstavljena viđenja o Niškoj deklaraciji: jedni su mišljenja da je to bila „istorijska greška”, dok drugi smatraju da se radilo o „dobrom vizionarstvu”, koje se, nažalost, završilo teškim i tragičnim posljedicama. Oni koji osporavaju značaj ovog istorijskog dokumenta zamjeraju Vladi Srbije da nije pitala narod, mada je predlog uputila Narodnoj skupštini na „ovjeru”, ne pitajući se da li je u uslovima u kojima se našla Srbija tako nešto bilo moguće.
Deklaracija je, pored ratnih ciljeva, sadržala i ideju o ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu nakon Prvog svjetskog rata. Ovom izjavom Srbija je istakla da joj ratni cilj nije srpski – ujedinjenje svih Srba, već jugoslovenski, to jest ujedinjenje Južnih Slovena (Srba, Hrvata i Slovenaca) u jednu novu veliku državu koja bi nastala na ruševinama Austrougarske. Niška deklaracija je napisana u vrijeme kada se Srbija nalazila pred propašću – Kolubarska bitka se vodila, bilo je mnogo poginulih vojnika, a u Beogradu se već zavijorila austrijska zastava. Pritisku je bila izložena i od svojih saveznika, zapadnih država, koji su htjeli da pridobiju Bugarsku i Rumuniju, obećavajući im ustupanje srpskih teritorija. Svojim ratnim ciljem Srbija je ponudila saveznicima stvaranje velike države na Balkanu, države koja bi bila značajan faktor stabilnosti u poslijeratnoj Evropi. Sve svoje potencijale Srbija je stavila „u službu velike stvari Srpske države i Srpsko-Hrvatskog i Slovenačkog plemena”. Uticaj Srbije na dalji razvoj ujedinjenja bio je snažan. Ima, međutim, istoričara koji smatraju da bi deklaracija nakon Velikog rata ostala mrtvo slovo na papiru da se nije promijenio stav saveznika prema budućnosti Austrougarske, odnosno prema rasformiranju te monarhije. „Promjena tog stava omogućila je stvaranje jugoslovenske države.”(Nastaviće se)