-Piše: Borivoje Ćetković
Niška deklaracija označila je prekretnicu u srpsko-jugoslovenskoj politici. Građanske stranke u Srbiji prije Niške deklaracije, po mišljenju istoričara Bobana Jankovića, zalagale su se za „malo rješenje”: težile su oslobođenju i ujedinjenju djelova susjednih zemalja u kojima žive Srbi – stvaranju zajedničke države svih Srba. Ujedinjenje sa Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom za njih je bilo „neminovno i prirodno”, a Makedonci tada nijesu bili prihvaćeni kao „poseban nacionalni subjekt”. Hrvati su imali planove o stvaranju južnoslovenske jedinice, ali u sastavu Austrougarske monarhije, dok kod Slovenaca tada nije bilo pomena o ujedinjenju.
Istoričari navode relevantan podatak, a tiče se Niške deklaracije: srpski premijer Nikola Pašić nije bio za objavljivanje ratnih ciljeva na početku rata, a nije ni učestvovao u sastavljanju same deklaracije, već samo u njenom redigovanju.
O Niškoj deklaraciji među istoričarima, kako smo već konstatovali, postoje različita gledišta – teško da će o ovom pitanju biti zauzet jedinstven stav.
Dajemo mišljenje prof. dr Branka Petranovića o ovom istorijskom dokumentu, koji se tri decenije bavio savremenom istorijom Jugoslavije – prihvatili smo njegove objektivne, dobro promišljene, odmjerene ocjene.
Petranović o značaju Niške deklaracije
Niška deklaracija je usvojena u složenim međunarodnim uslovima i u vrijeme kada je Srbija na Ceru i Kolubari osvojila veliku pobjedu nad Austrougarskom i Beograd ponovo bio oslobođen 7. decembra 1914. godine. „Koaliciona vlada Kraljevine Srbije, pod predsjedništvom Nikole Pašića konačno je, krajem 1914, formulisala ideju o ujedinjenju svih jugoslovenskih naroda u zajedničku državu kao svoj neposredni ratni program. Njenu deklaraciju je 7. decembra 1914. izrazitom većinom glasova, prihvatajući kao cilj Srbije u tekućem ratu” oslobođenje i ujedinjenje sve naše neoslobođene braće”. Taj dokument, poznat kao Niška deklaracija, izjednačio je „veliku stvar srpske države i srpsko-hrvatskog i slovenačkog plemena”...
„Rat do potpunog uništenja koji je Austrougarska nametnula Srbiji nije bio samo više borba za nezavisnost Srbije, nego i za oslobođenje svih porobljenih Srba, Hrvata i Slovenaca. Deklaracija je, nezavisno od svoje opštosti, opredijelila srpske ratne ciljeve, koji su dobili zvaničan pečat i međunarodnu težinu saopštavanjem njene sadržine poslanicima država Antante u Nišu. Niška deklaracija je otvorila nove vidike jugoslovenskom ujedinjenju i udarila osnove za tješnju saradnju između srpske vlade i političke emigracije iz Austrougarske, koja se, prije ili poslije izbijanja rata, našla na teritoriji savezničkih ili neutralnih država, spremna da se van Monarhije bori za njeno razbijanje i, u zajednici sa srpskim zvaničnicima, za stvaranje zajedničke jugoslovenske države.
Niška deklaracija je jasno određivala ratne ciljeve Srbije. Srpska građanska klasa i Nikola Pašić, kao njen glavni predstavnik u stvaranju jugoslovenskog programa, polazili su od ostvarivanja pojedinačnog interesa srpskog naroda, a ne od obezbjeđivanja interesa svih jugoslovenskih naroda. Prema Đorđu Stankoviću, „Srbija je istorijskom nužnošću postala nosilac jugoslovenskog programa i zbog toga je objektivno obeležavala sam proces ujedinjenja u njegovim najdominantnijim pojavama”, iako su srpski ratni interesi odgovarali najvećem dijelu građanske klase i težnjama naroda u svim jugoslovenskim zemljama”.
Da li je program nastao na bazi sporazuma ravnopravnih činilaca ujedinjenja?
„Proram koji nije nastao na bazi sporazuma ravnopravnih činilaca ujedinjenja nije mogao da ne izazove krize u odnosima, sukobe, protivrječnosti, uzaludno isticanje alternativnih programa. Jugoslovenski program je zato i doživljavan u dijelu građanstva ostalih jugoslovenskih naroda kao ideološka osnova `osvajačke politike Srbije`, njenog `pijemontizma`, `imperijalističkih težnji`. Pašić se nije suštinski kolebao oko rješavanja jugoslovenskog pitanja ni u kriznim trenucima. Što se tiče unutrašnjeg uređenja buduće jugoslovenske države, odbacivao je mogućnost federativne organizacije, težeći `jedinstvenoj državi`, da se ne bi `kvarilo jedinstvo države`. Dozvoljavao je da se mogu izraziti neke `plemenske individualnosti Hrvata tek u području spoljnih obilježja države (naziv države, amblemi, ravnopravnost pisma i vjera, jednakost građana)... Ako je Pašić i dozvoljavao konstituisanje buduće države kao složene, predviđao je da se prethodno svi Srbi nađu udruženi u Srbiji”.
(Nastaviće se)