Pismenost je veoma širok i složen pojam, smatra profesor srpskog jezika Veselin Matović, i ne ogleda se samo u znanju i poštovanju gramatičkih i pravopisnih pravila, premda su ona, nesumnjivo, njeno polazište. Kako ističe, pored jezičke pravilnosti tu su još i jasnoća kazivanja, količina poruke (sadržaj, misao, emocija), pa ljepota (slikovitost, ekspresivnost) jezika... Neispunjavanje bilo kog od tih zahtjeva znak je loše pismenosti, i zbog svakog se čovjek u javnom nastupu može „debelo obrukati“. Smatra da je teško napraviti rang-listu kada su u pitanju najčešće greške koje se primjećuju u svakodnevnom javnom diskursu.
– Na prvo mjesto stavio bih praznorječivost, prvenstveno akademsku praznorječivost, koja je, za razliku od one obične, narodske brbljivosti, manipulativnog karaktera, i nastaje iz potrebe pisca ili govornika da se čitalac, odnosno slušalac fascinira učenošću, a, u stvari, da se sakrije neznanje. No, ako mislite samo na jezičke greške, tu je na prvom mjestu ona koja se tiče permutacije dva padeža: lokativa i akuzativa. To je jedan od mnogih dijalektizama koji se, po navici, najčešće iz nepažnje ili zbog same govorne situacije (nedostatak koncentracije, na primjer) svakome može potkrasti i u govoru i u pisanju. Smatramo da je to sudnja greška (koju samo Njegošu opraštamo), samo zato što, uglavnom druge i nijesmo u stanju da uočimo, i što nam se mjera jezičkog znanja svodi uglavnom na pravilnu upotrebu padeža. Kad, na primjer, napravite omašku i pogriješite padež, neće vam se oprostiti, ali kada umjesto „faliti“ kažete „hvaliti“, umjesto helikopter helihopter, „svo“ umjesto „sve“, „svijetlo“ umjesto „svjetlo“, „strožiji“ umjesto „stroži“, „upisao sam fakultet“ umjesto „upisao sam se na fakultet“, „izvinuo se“ umjesto „izvinio se“, „pišem sa olovkom“ umjesto „pišem olovkom“, itd., malo će ko primijetiti da ste pogriješili, istakao je Matović.
Društvene mreže i telekomunikacione aplikacije, ne samo da nas čine nepismenijim već nas i fizički i mentalno degenerišu, što posebno utiče na mlađe naraštaje.
– Djeca nam zbog toga postaju i grbava i mutava. Njihova usmena komunikacija svela se na dvije riječi: „OK“ i „ĆAO“ i dvije rečenice: „Šta ima?“ i „Ništa, vala“. Razgovora nema, ni u porodici, ni u kafani, ni na ulici, a čita se sve manje, ili nikoliko. Moderni pedagozi preporučuju nastavnicima da od učenika više ne traže da čitaju kompletna književna djela, već samo preporučene odlomke...Pa, kako onda da se bogati jezik, kako da se njeguje pismenost i kako da se razvija mišljenje – istakao je Matović.
Prema riječima profesora matovića, sve dok u našim školama zbunjeni nastavnici budu morali da izvode nastavu na četiri jezika istovremeno, da poštuju dva pravopisa, dvije gramatike, i dok nam je naziv nastavnog predmeta u okviru koga se uči pismenosti ovakav kakav je – nepismen i nedomišljen – dolazeće generacije će bivati sve nepismenije.
– Smutnja u jeziku smutnja je u svemu i smetnja svačemu. Najteža kazna, nakon Adamovog progonstva iz Raja, koju je Gospod odredio ljudskom rodu, radi njegove gordosti i samovolje, bila je pometnja jezika. Jezik se naprosto mora učiti na svim nivoima obrazovanja, ne samo u osnovnoj i srednjoj školi nego tokom cijelog školovanja, kao što se to radi u drugim razvijenim državama. Dakle, moj predlog je da se uvede obavezna nastava srpskog jezika na svim nivoima obrazovanja i na svim fakultetima – kategoričan je Matović.
U mnoštvu ovdašnjih negativnih uticaja na sveopštu kulturu, iz parlamenta, naglasio je Matović, dolaze mnogo veće opasnosti od nepravilnog izražavanja, a to su „naopake ideje i loše namjere“.
– Znate, i gluposti i laži često se kazuju uzornim književnim jezikom. Nekontrolisana upotreba stranih riječi, uglavnom iz engleskog jezika, tzv. angloholizacija, to je svojevrsna jezička sida koja je zahvatila sve evropske jezike, male i velike. Mnogo su teže greške njihova neodgovarajuća upotreba zbog nedovoljnog razumijevanja njihovog značenja nego nepravilan izgovor, premda to uvijek ide jedno uz drugo, naveo je profesor iz Nikšića.
U jeziku su uvijek forma i suština u saglasju, znači, što je manje smisla i iskrenosti, to je manje i pismenosti. Tu čak ne pomaže ni obrazovanje, ni stručnost.
– Kad bolje razmislim, može biti da upravo način komunikacije koji upražnjavaju vladajući praznoslovci bude negativni primjer, kao što je i njihovo ponašanje i vladanje to već postalo. Jer nećete danas čuti majku da sina blagosilja: Dabogda mi bio uman ko onaj poslanik; ili: Dabogda mi bio dika ko predsjednik skupštine, vlade, države... Premda, moram da primijetim da je jezička akrobatika svojstvenija mlađoj generaciji naših jahača. Stariji džokeji imaju spontaniju komunikaciju, dok mlađe binjadžije, u duhu savremene fašizacije društva teže da se dokažu ideologizacijom jezika, ili ojezičenjem ideologije, istakao je mr Jelić.
U svakodnevnoj komunikaciji, naglasio je mr Janko Jelić, više odstupamo nego što smo saglasni sa onim jezičkim standardom koji smo u doba tradicionalne obrazovne politike smatrali pravilnim, potrebnim i nezamjenjivim. Poplava, navodi on, nepravilnosti je i najveće jezičke čistunce odvela u pogrešan pravac da od drveta ne vide šumu, a lingvističke laike je dovela u stanje da im je nenormalno postalo normalno, a normalno postalo nepoznato i nakaradno. Komunikacija putem društvenih mreža i savremenih komunikacionih sredstava i kanala učinila je da se danas, navodi mr Jelić parafrazirajući akademika Matiju Bećkovića, najviše piše i čita od postanka civilizacije.
– Takav ambijent ne može a da ne ostavi traga na jeziku, kako na planu forme, tako i na nekim suštinskim jezičkim obilježjima. Ipak, jezik se mijenja najviše pod uticajem materijalne i duhovne stvarnosti u kojoj funkcioniše. Ne mora to uvijek da bude put u nepismenost. Ali, nažalost, naša objektivna stvarnost je jedan tipični jalovi i nestvaralački ambijent koji i jezik tog ambijenta čini takvim, jalovim i nestvaralačkim. Pismenost bi prije svega trabalo da se odnosi na to da se jezikom stvara, da se jezikom pravi što je moguće stabilniji most komunikacije između savremenika, ali i između nas i onih koji će se tek roditi. Meni se čini da ona komunikacija koja danas vlada na društvenim mrežama nekom budućem djetetu može samo da znači da smo mi bili jedna prilično defektna generacija – smatra mr Jelić.
Na pitanje da li nas komunikacija putem društvenih mreža i telekomunikacionih aplikacija čini nepismenijima, profesor Bojan Minić kaže da je kroz rad sa studentima (ranije i đacima), primijetio da, naročito brucoši, koji tek dođu na fakultet, prenose na rukopis navike stečene u elektronskoj komunikaciji, odnosno da pišu latiničkim slovima bez dijakričkih znakova. Tako bi, kako kaže, umjesto „češki“ napisali „ceski“, bez hačeka.
-Takođe, vjerovatno zbog toga što nemaju razvijenu svijest o tome da njihov svakodnevni pisani i usmeni diskurs nije mjerilo standarda, često unose u službenu komunikaciju žargon i skraćenice poput nzm., bzv., nmg. i tome slično, a i te skraćenice su nastale jer nijesu bili sigurni piše li se ne znam ili neznam, bezveze ili bez veze i slično, onako kako će ovih dana mnogi pisati Nova godina, novogodišnji praznici ili Badnje veče sve velikim slovima jer nijesu sigurni kako se zapravo piše. Društvene mreže ozbiljno utiču na povećanje nepismenosti i to na više načina. Pored pomenutih primjera, utiču i tako što ljudi zbog dostupnosti raznih internetskih sadržaja više ne čitaju, samim tim im se sužava rječnik i ne umiju da izraze misao kako treba, pored toga svakodnevno prećutno odobravaju nepravilnu komunikaciju na društvenim mrežama, čak će se svi obrušiti na onoga koji nekome ukaže na greške i reći da nijesu obavezni da poštuju pravopisna i gramatička pravila na internetu, što je djelimično i tačno, ali ne znači da je i dobro ‒ nema razlike između osobe koja potroši sat-dva na trening i ostatak dana provede jedući nezdravu hranu i izbjegavajući fizičke aktivnosti, i osobe koja piše pravilno samo u rijetkim prilikama kad mora, a većinu vremena ne pazi na to – poslije nekog vremena jednostavno više ne može biti u formi – upozorava on.
Minić ističe da malo ljudi pravilno piše i izgovara riječi kao što su „doktorand“, „delinkvent“, „anlaser“, „štriklirati“, „oftalmolog“ i njima slične, obično izostave ili dodaju neko slovo ili glas... U svakom slučaju je najbolje ne upotrebljavati riječi za koje nijesmo sigurni kako se izgovaraju, naročito ako postoji adekvatna (domaća) zamjena. Podrazumijeva se da je nepoželjno lošom upotrebom jezika u javnosti davati loš primjer drugima – naglasio je on.
Na pitanje šta raditi kako bi nam mlađe generacije bile pismenije, profesor Minić smatra da je najbitnije podići svijest o važnosti poštovanja pravila, jer, kako dodaje, niko neće pisati pravilno ako ne mora, kad mu je nepravilno lakše i brže.
B.BRAŠNjO
A.OSTOJIĆ

---

Pravopis i rodna senzitivnost
– Ako jednog dan za komandanta Vojske Crne Gore bude postavljena neka žena u činu general-majora, kako će je oslovljavati? Generalica-majorica ne mogu, kao ni generalka-majorka. Generalica je žena generalova, majorica ili majorovica žena majorova; generalka, kompletno čišćenje stana ili popravka automobilskog motora, a Majorka najveće špansko ostrvo i fudbalski klub iz Palma de Majorke. Šta će onda činiti toliki vojnici, ako svog komandanta oslove sa general-majore? Hoće li svi biti kažnjeni? (Vozačica, vodičkinja, vojničkinja, davačica – žena davalac krvi, i sl. prave su jezičke nakaze, jezička nedonoščad koja često izazivaju veoma ružne asocijacije. Mislim da nijedna pristojna i razumna žena ne bi poželjela da ih neko lijepi uz njeno ime, navodi Matović.
Dok shvatimo da čovjek imenuje profesiju, naglašava mr Jelić, a ne profesija njega, mnogo će mutne vode proteći. Rodna senzitivnost u jeziku, na kojoj se insistira i zahtijeva kroz zakonodavstvo u oblasti rodnih politika, prema Jelićevom mišljenju nenormalna je, primitivna pa i uvredljiva za dame koje se bave nekim poslom.
– Tako niko ne govori osim pomenutih mladih ili podmlađenih ideologa praznoslovlja. Jednom riječju, to je sprdnja i još jedno u nizu samoponiženja kojima se prosječan građanin Montenegra svakodnevno izlaže, naglašava mr Jelić.


Sprječavanje ili sprečavanje?
Nepismenost je vidljiva na svakom koraku pa i u nazivu pojedinih institucija u Crnoj Gori, poput Agencije za „sprječavanje“ korupcije, čiji naziv nije ispravan.
– Kratko jat iza glasa r daje samo e, ako ispred r stoji neki suglasnik. Dakle: SPREČAVANjE, SPREČAVATI, ali spriječiti prema sprĂŠčiti. To se uči još u osnovnoj školi, pojasnio je profesor Matović.
Mr Jelić smatra da se ne treba „čuditi takvom imenu“ pomenute institucije, jer po onoj narodnoj „spram sveca i tropar“.
– Čini mi se da sam upravo toj instituciji (ili nekoj sličnoj) morao da platim novčanu kaznu zbog toga što nijesam na vrijeme prijavio imovinu kao odbornik opštinske skupštine u Šavniku. Zamislite, odbornik u Šavniku, krupna zvijer! Kukala ti crna antikorupcionaška majka! A sva moja imovina sastoji se od starog automobila i nekoliko pčelinjih društava na selu. Uz to sam i nezaposlen. Sudija, neka otmena gospođa, dok mi je izricala presudu nije mogla da se suzdrži od smijeha. Dakle, ime te institucije ide uz njen rad. Osim toga, lako bi bilo izbaciti to suvišno j iz tog imena kad bi ta institucija imala smisla, odnosno kad bi se bavila korupcijom, ističe mr Jelić.


Među javnim ličnostima malo je onih koji vladaju padežima