Da ljubav pobjeđuje sve, dokaz su dvoje Roma koji su po drugi put u bjelopoljskom naselju Rakonje svili gnijezdo i uplovili u bračne vode. Ratko Selimović, Rom iz Bijelog Polja, i sada njegova ponovo životna saputnica Marija Selimović iz Novog Sada, prije nekoliko dana su još jednom održali skromno svadbeno veselje. Marija je poslije 15 godina ponovo vidjela svoje troje djece.
Ratko priča da je čeznuo za prvom ljubavlju i da je noćima sanjao Mariju i često je dozivao u snovima, ali i na javi. Srećan je što mu se Marija vratila. Predosjećao je da će je opet sresti.
– Kad je odjednom bez ikakve najave prije 15 godina otišla i kad sam pomislio da mi se srušio svijet, nijesam bio bez nade. Baš tih dana, novinar „Dana“ iz Bijelog Polja, koji je nama Romima veliki prijatelj, napisao je da je tražimo i ako pročita, bilo gdje da je u svijetu, da nam se javi. Jer ja i troje naše djece ne možemo da živimo bez nje. Čeznuli smo, kćerka Sabina, koja je nedavno postala punoljetna, i udala se i rodila mi unuka, godinu mlađi sin Braco i petnaestogodišnja kćerka Marijana. Nijesam prestajao da je volim. Otišla je tada na poziv sestre u Novi Sad i tamo ostala. Nekako je sestra natjerala i da se uda. Za starijeg od sebe 15 godina – ispričao ja Ratko.
Marija kaže da je otišla sa namjerom da se brzo vrati.
– Međutim, nije bilo tako. Natjerali su me i udali a da ja to nijesam željela. Nijesam se pitala sa sobom. Kajem se i žalim što nijesam bila sa svojom djecom dok su rasla, što nijesam zajedno sa mojim Ratkom, u kojeg sam tada, a tako je i danas, bila ludo zaljubljena, što nijesam podizala svoju djecu. A udala sam se mlada. Imala sam 18 godina, i udala se iz ljubavi. Bila je to tada ljubav na prvi pogled. Kako je bio moj Ratko lijep. I danas je ostao isti – priča Marija.
Ipak, Ratko i Marija vjeruju da će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Marija je u Novom Sadu sa bivšim životnim saputnikom koji je umro izrodila dvoje djece. I sin i kćerka su u Domu za nezbrinutu djecu u Novom Sadu.
– Nije mi lako. Živjeli smo teško. Bila nemaština. Jedva smo sastavljali kraj sa krajem. Češće smo bili gladni nego siti. Rano su nam uzeli djecu jer nijesmo mogli da im priuštimo normalan život. I dok sam ovih 15 godina bila u Novom Sadu nije bilo sekunde da ne pomislim na troje ostavljene djece u Bijelom Polju. Sanjala sam ih često, ali nijesam mogla, niti smjela da se javim. Kad svi zaspiju, ja sam plakala. Zna majčino srce kako mi je bilo. To je tuga da ne može biti veća – priča Marija.
Kad joj je umro muž u Novom Sadu, a djecu preuzela država, Marija kaže da su za nju nastali teški dani.
– Tada je, kako se to može desiti u filmovima ili serijama, i kako samo život zna da režira, došlo do preokreta. Kada sam bila u očajnom stanju javila se svjetlost na kraju tunela. Preko nekih prijateljica preko Fejsbuka sam se javila svekrvi Hatidži, majci Ratkovoj. Samo sam željela toj dobroj starici da kažem da sam živa i da nešto čujem o Ratku i djeci. I tako je sve krenulo, ispričala je Marija.
Ratkova majka Hatidža Selimović priča da je kada je čula Marijin glas prosto zanijemila i da od plača nije mogla da govori.
– Ipak, izmijenile smo nekoliko rečenica. Pitala sam je hoće li da nam se vrati. Rekla je da hoće, samo ako to Ratko želi i ako će je djeca, svjesna greške iz mladosti kada ih je ne svojom voljom ostavila i napustila, prihvatiti. Bila sam u tom trenutku najsrećnija. Kad sam ovu radosnu vijest saopštila sinu i unučadima, našoj sreći nije bilo kraja. Plakali smo od sreće – navodi Hatidža Selimović.
Na kraju, Marija kaže da će povremeno odlaziti na dan-dva da obiđe sina i kćerku, kad to bude mogla, i da ih neće zaboraviti. I da će, kako kaže, ako Bog da, nadoknaditi propušteno, prionuti na posao, da sa Ratkom izrodi još nekoliko zajedničke djece. Da sa njim ih odgaja, kad nije mogla prvo troje, i da na taj način pokaže svoju majčinsku ljubav. A Ratko, dok grli svoju po drugi put stečenu ljubav, dodaje da neće nigdje da žure. Polako će to zimus da rade, i da žive kao jedna srećna porodica.
Milovan Novović

---

Put sa mnogo emocija
Nakon toliko godina ugovoreno je da se Ratko i Marija sretnu na željezničkoj stanici na Topčideru u Beogradu. Ratko je otišao sa majkom, sinom i rođakom Spasojem.
– Bio je taj put dug i predug. Nikako da stignemo. Činilo nam se da prolazi vječnost. I uvijek kroz glavu misli, kako ćemo nakon deceniju i po da se sastanemo. Kako će sin da reaguje kad vidi majku? A kako ja, ili moja majka? I kako će Marija sve da podnese? Kad smo je ugledali u Beogradu nastala je prava pometnja. Nije se znalo ko koga grli i ljubi. Braco kaže majci – samo nek si ti nama živa i neka si nam se vratila. Mislili smo da si mrtva, pričao je sin, dok je držao čvrsto majku, priljubljen uz nju – prisjeća se Ratko, dodajući da je putovanje za Bijelo Polje bilo puno emocija.