Okušati se u velikom svjetskom umjetničkom centru kakav je Njujork, danas je podvig sličan onima koji su se tokom ranijih vijekova pripisivali istraživačima nepoznatih destinacija. Biti primijećen u jednom takvom megalopolisu, čak i otići u Njujork na poziv galerije koja je vaš rad primijetila u još jednom značajnom svjetskom umjetničkom centru – Parizu, sigurno je plus više. To znači da ste umjetnik, a vaše djelo i rad imaju snagu koja je potrebna da prokrči put na (likovnu) scenu i izdvoji se u moru umjetničkih ostvarenja. Upravo to je učinio slikar iz Podgorice, mr Igor Bogojević, koji je svoju likovnu odiseju započeo na Cetinju, da bi se potom obreo u Atini, a zatim su počeli da se otvaraju putevi širom Evrope. Tokom tog puta, njegov rad prate nagrade kao i pozivi galerista da se predstavi baš kod njih. Danas živi i radi u SAD, u Njujorku, i trenutno njegove radove publika ima priliku da vidi na dvije kolektivne izložbe.
● Koliko je likovna kritika bitna na umjetničkom tržištu i sceni SAD-a? Koliko je dobra – pozitivna kritika, u tom svijetu još ulaznica ili preporuka za izložbe, prodaju, promociju, galerije, kupce...?
– Izlagao sam u galerijama Atlantic Gallery i Ceres Gallery koje se nalaze u susjedstvu u Čelziju, dijelu Menhetna koji je poznat kao centar aktuelnih umjetničkih dešavanja. U ovim galerijama izlažem već nekoliko godina, u galeriji Ceres sada je već treća godina otkako učestvujem na izložbi „Exposure”, zajedno sa još devet stvaralaca. U galeriji Atlantic izloženi su radovi malog formata pod nazivom „Small Works Big Hearts”. To je takođe moje treće izlaganje u galeriji Atlantic od mog pojavljivanja 2015. i dobijanja nagrade za crtež. Istovremeno, u ogromnom prostoru salona „Dop Dop” u srcu SoHo-a nalazi se velika postavka mojih djela koju čine deset slika velikog i srednjeg formata i sedam crteža.
Zadovoljan sam prijemom kako kod publike tako i kolega umjetnika čije mišljenje veoma cijenim. Kada pričamo o likovnoj kritici ono što mi upada u oči je izostanak govora likovnih kritičara na otvaranjima. Kritiku obično možete naći u brošuri istaknutoj na stolu galerije, ali i „artist statement”, stav i razmišljanje samog umjetnika o svom djelu. Mislim da lični stav umjetnika može mnogo više da pomogne, nego kritika koja često zna da bude suvoparna i da se izgubi u lavirintima ponavljanih floskula. S druge strane, mišljenja ljudi prepoznatih kao autoriteti u svijetu umjetnosti, galerista i kolekcionara može i te kako da pomogne da djelo dođe do šire publike.
● Kakve emocije kod Vas i danas izazivaju izložbe? Da li se i koliko to promijenilo, ako jeste, i u kom pravcu, u odnosu na početke, ali i na izložbe koje ste imali u Evropi?
– Svaka nova izložba rađa uzbuđenje i priliku za sagledavanje djela. U mojim izložbenim počecima postojala je želja za dokazivanjem koja me je vodila dalje iz Crne Gore, prvo u Atinu, a zatim i u Pariz. Htio sam zapravo sam sebi da dokažem da to što radim ima smisla i vrijednost. Sada su izložbe sastavni dio mog puta koje mi prijaju najviše zbog pozitivne energije koju posjetioci donesu na otvaranja. Galerijske prostore doživljavam kao prijatna i bezbjedna mjesta koja koegzistiraju paralelno sa realnim svijetom i koje mi dozvoljavaju da se na trenutak odvojim od njega i uživam u projekciji emocija i misli kroz umjetnička djela.
● Koliko se po Vama, koji sada već zavidan broj godina živite i radite u SAD, način života umjetničke scene razlikuje od onog što mi pretpostavljamo, znamo ili poznajemo na ovim prostorima, kao i u Evropi?
– Sjećam se večeri u Parizu u ateljeu Petra Omčikusa i Kose Bokšan. Sjedili bi za stolom poslije večere gdje bi se Petar prisjećao nekih interesantnih anegdota. Kad bi ga neko priupitao da prokomentariše nekog slikara, Petar bi u svom stilu rekao: „To je dobar slikar. Voli to što radi, je li.. pustite čovjeka da slika...” Umjetnost jeste habitus, ali i usud kojem smo podređeni. Baviti se umjetnošću je čin odgovornosti prema samom sebi. Opstati i ostati umjetnik je podvig.
Možda i nikada nije bilo teže baviti se umjetnošću kao što je to slučaj u našem dobu. Njujork je kosmopolitski grad sa ogromnim brojem umjetnika iz čitavog svijeta, raznolikost sadržaja daje priliku da dodatno oblikujete svoj ukus i drži vas prilično budnim, daleko od rezignirane uspavanosti palanki koje samozadovoljno uživaju u svom lokalnom mikrokosmosu.
● Koliko, ako se to može tako nazvati, i određena moda kada je u pitanju stil, pravac, izraz u umjetnosti, može diktirati nečiji uspjeh ili neuspjeh na likovnoj sceni? Da li je ushićenje pred likovnim djelom još najsigurniji parametar da pričamo o umjetnosti?
– Modu diktiraju najpoznatije galerije, kustosi muzeja i kolekcionari. S obzirom da je umjetničko djelo prepušteno tumačenju posmatrača najlakše je i manipulisati sa determinisanjem vrijednosti. No, uprkos tome, mišljenja sam, da ko ima izgrađen ukus može da osjeti da li je nešto dobro ili nije.
Složio bih se da je ushićenje likovnim djelom jako važno. Lično, od umjetničkog djela uvijek očekujem da proizvede emociju. Ta emotivna reakcija mora da postoji čak i kada umjetničko djelo nismo u stanju da razumijemo; to je tada znak da je to djelo živo, a ne samo (u slučaju slike) dvodimenzionalna mrtva, dekorativna površina. Udahnuti život djelu najteži je zadatak. Na kraju, „vrijeme je majstorsko rešeto” koje će dati svoj krajnji sud. Dobra stvar kod Njujorka je što postoji mnoštvo dešavanja, svi mogući vidovi izražavanja su prisutni, slika se ravnopravno nosi sa multimedijalnim sadržajima i svako može da pronađe ono što odgovara njegovom senzibilitetu.
● I dalje ste vjerni temi konja. Koliko je čovjeku, pa i Vama kao umjetniku, svjesno ili podsvjesno, bitan arhetip snage, izdržljivosti, ali i neke neobjašnjive odanosti čovjeku u sprezi sa uvijek mogućom apsolutno slobodnom voljom koja se ne može, ne želi potčiniti kako to čovjek želi?
– Baveći se temom konja, zapravo iznova otkrivam zagubljene arhetipske djelove ljudske duše. U našem dobu čovjek je potčinjen sistemu, pravilima u društvu, koje insistira na poslušnosti. Živimo u sistemu koji nam daje privid slobodne volje, a u stvari vremenom postajemo njegovi robovi. Propinjanje konjskih tjelesa na slikama teži ovaploćenju tog unutrašnjeg vapaja za slobodom koji biva nedorečen gušeći se u kolopletu tjelesa. „Tijelo stenje pod silom duševnom, koleba se duša u tijelu; more stenje pod silom nebesnom; koleblju se u moru nebesa”, pjevao je Njegoš.
● Čini se, da u posljednje vrijeme, pored one uzburkanosti o kojoj smo pričali, dominira linija. Zašto linija bolje opisuje energiju konja i čovjeka? Da li je to, možda, neka Vaša potreba za pročišćavanjem misli?
– Crtana slika – sintagma je na mjestu. Linija donosi pročišćenost i svježinu, energiju. Ona krije lirsko u sebi, nosi atmosferu trenutka, spontanost. Slike od proze postaju poezija. Nisam slikar sa predumišljajem, slikam prateći unutrašnji instinkt, misao i emocija se udružuju i prate ruku na platnu u iščekivanju da se magija desi, da se izvuče ono skriveno iz unutrašnjosti bića, da se kaže neizrecivo. U liniji je život i pokret, snaga i ranjivost, pojavljuje se niotkuda, i nestaje poput bljeska...
● Podloga na Vašim slikama je uglavnom sivoplava do svijetloplave.... Neke boje koje i djeca stavljaju na papir kada slikaju nebo. Koliko mit, mitologija utiče na Vaše prikaze? Jer, čini se da Vaši konji izranjanju često, iz jednog haosa u kojem još ne postoji ni zemlja ni voda, već samo nebo. A, taj haos obećava i mogući red, nosi u sebi potenciju poretka... Da li je umjetnicima, slikarima, potreban red ili haos?
– Kroz haos pokušavam da nađem red, ravnotežu. Gdje god postoji kretanje, javlja se privid haosa. Težim balansu, ali se klonim simetrije i rutine. Mitologija me je uvijek interesovala, naročito dok sam živio u Atini bio sam očaran zaostavštinom koju su stari Grci ostavili i gdje su se mitovi preplitali sa stvarnim životom. U mitovima je sinteza konja i čovjeka dobila lik u kentauru, a Pegaz bi slobodno letio nošen svojim moćnim krilima iznad Olimpa. Grčke antičke hramove, ovdje u Njujorku zamijenili su oblakoderi čiji art deko šiljasti vrhovi protežu u težnji da dodirnu to isto nebo, noseći sobom mitove nekog novog vremena. Nebo nosi pročišćenje, plavetnilo uliva mir i daje prostor misli da slobodno luta, daje šansu da se na trenutak izdvojimo iz ovozemaljskog i sagledamo život iz ugla vremenske i prostorne beskonačnosti.
● Kada ćete ponovo izlagati u Crnoj Gori, ili barem negdje u Evropi?
– Nadam se uskoro, prošlo je prilično vremena od moje izložbe u Podgorici 2007. godine.
Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Vavilon našeg doba
● Koliko se Njujork razlikuje od ostatka Amerike? Što ga izdvaja, naročito kada je u pitanju umjetnost?
– Njujork je nešto poput Vavilona našeg doba gdje se prepliću sve svjetske kulture i govori preko 200 različitih jezika. Istraživanja pokazuju da je Njujork dom čak 800 jezika! Možete onda zamisliti koliko raznolikosti sve one donose kulturnom miljeu. Idući u unutrašnjost kontinenta diverzitet je nešto manji sve dok se ponovo ne pojavi na zapadnoj obali u Los Anđelesu i San Francisku. Kultura je, ipak, ta koja definiše i izdvaja jedan postor. Majami je tako dobio značajno mjesto na kulturnoj mapi osnivanjem Art Basela 2002. godine.
Njujork s pravom važi za kulturnu prestonicu svijeta; tu su predstave i mjuzikli na Brodveju, Metropoliten opera, i ogroman broj poznatih i onih manje poznatih muzeja i teatara. Ukoliko zaželite da putujete kroz vrijeme dovoljno je samo otići u Metropoliten muzej i naći se okružen grčkom antičkom skulpturom i samo sprat iznad izgubiti se u Moneovim Lokvanjima. Trenutno je aktuelna i izložba Jugoslovenske arhitekture u MoMi i Vorholova izložba u Whitney muzeju.