Univerzitetski profesor na Odsjeku za srpski jezik Filološkog fakulteta UCG doc. dr Draga Bojović, vrijedan je naučni pregalac koji se brine o srpskom jeziku i pismu. Ima bogatu bibliografiju naučnih i stručnih radova. Naučni radovi najčešće su publikovani u renomiranim časopisima i zbornicima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Rusiji, Njemačkoj, Bugarskoj... Dvije školske godine, od 1998. do 2000. radila je kao lektor i predavač srpskog jezika u Rusiji, na Državnom univerzitetu u Sankt Peterburgu (Katedra za slovensku filologiju), a kasnije gostovala u okviru naučne saradnje i učestvovala na naučnim skupovima.
Učestvovala je na brojnim međunarodnim i domaćim naučnim skupovima i objavila više stručnih članaka, priloga i prikaza u kojima se obrađuju savremene naučno-stručne pojave. Koautor je jedne knjige. Bojović za „Dan” govori o značajnim lingvističkim pitanjima.
• Svjedoci smo da se jezik vrlo brzo mijenja pod uticajem novih tehnologija prvenstveno... Kako vidite budućnost našeg jezika? Da li će u procesu globalizacije mali jezici opstati?
−Jezik se uvijek mijenjao. Mijenjao se i kada nije bilo modernih tehnologija, i to je njegov prirodan tok. Naročito je podložan promjenama leksički sistem, a jezički sistem ima svoju „elastičnu stabilnost” koja je određena njegovom tipološkom i genetskom strukturom.
Nove tehnologije imaju i dobrih i loših strana. Pristup stručnjaka i znalaca tim sredstvima može i sam imati istraživački karakter, te se na taj način izučava i „novi” jezik, jezik novih tehnologija, najšire gledano. Jezik sredstava masovnog informisanja je zaista interesantan za istraživanje, ali u suštini, nažalost, nije uzorit. Ovih dana, primjera radi, bruje mediji da su čovjeka „stavili u zatvor”, a ne pritvorili, zatvorili?!? Srpski jezik, po mjerilima govornika tog jezika (oko petnaest miliona), objektivno stoji „između velikih i malih jezika”. Kulturološki gledano to je jezik velike kulture i umjetnosti, a po naučnoj profilaciji takođe zauzima zavidno mjesto na mapi jezika u globalu, bez obzira na mnogobrojne teškoće. U procesu globalizacije, jezici, pa i „mali” ne mogu nestati. Energija jezika je neuništiva, to je pogled na svijet...
•​ U svojim naučnim i stručnim radovima bavili ste se govorom Potarja, Đurđevića Tere... Da li se lokalni govori gube u savremenom svijetu?
− Drago mi je da pratite čime se bavim. Da, između ostalog, bavim se i time. Govor Potarja je moja doktorska disertacija i tema koja će, Bože zdravlja, dugo ostati moj istraživački motiv i izazov na širem planu. Usput, u širokoj oblasti Potarja je moje selo − Đurđevića Tara. Činjenica je da seosko stanovništvo „nestaje”, sve je manje autentičnih govornika, ali se selu ljudi vraćaju kad počinju da sazrijevaju kao ličnosti. Ne biste vjerovali koliko su neki ljudi koji žive ovdje u nazovi gradovima, a i oni koji su daleko u gradovima zadržali govor zavičaja. Na drugoj strani, zanimljiva je i urbana dijalektologija. Drži se još dobro naše selo, ima tamo iznenađenja... Kad krenete, nosi vas energija jezika, priče, spoj energije jezika i duha. Međutim, potrebna je podrška u tome, finansijska i svaka druga, timsko istraživanje da bi se došlo do značajnijih rezultata. Na potezu su sintaksa, semantika, leksikologija, frazeologija... narodnih govora Crne Gore. Prije nekolike godine u Nišu je održan naučni skup „Dijalekti srpskoga jezika”, gdje su se, između ostalog, čuli neki novi, moderni pristupi dijalekatskoj građi.
•​ Kako vidite odnos prema srpskom jeziku u Crnoj Gori?
− Stanje u vezi sa statusom srpskog jezika u Crnoj Gori može se jednostavno opisati jednom riječu − šizofreno. Skoro sam pročitala jedan izvrstan intervju akademika Aleksandra Lome gdje on kaže da je izučavanje našeg jezičkog blaga i plasiranje toga najbolji način da naš, srpski jezik, čuvamo i njegujemo. Nesporno, to je ključno, ali se neprestano falsifikuje i prošlost, i sadašnjost, a bojim se i budućnost. Crna Gora je u pogledu statusa maternjeg jezika sigurno fenomen – društveni − politička opravdanost srpskog jezika, a da ne govorimo o naučnoj, stručnoj i umjetničkoj, urušena je kvazinaučnim i nadasve ideološkim konstrukcijama. I onda se udijeva ime crnogorsko u srpsko i srpskohrvatsko jezičko nasljeđe, u aktuelna istraživanja, u obrazovni sistem (iako je oficijelan naziv „četvoroimeni”).
U suštini, radi se o dubokom nesporazumu zvanične politike i nauke o jeziku i instrumentalizaciji naučnika-političara u svrhu „zaokruživanja projekata”. Države, ideologije, partije − to su prolazne kategorije, a jezik vertikala svih nas. Srpski jezik nije svojina samo Srba u Crnoj Gori!!! On je nadnacionalni fenomen. Kad to shvati vlast i njeni poslušnici, biće nade.
•​ Na papiru stoji da su ćirilica i latinica ravnopravne... Međutim, u praksi to nije tako...
− I to pitanje je skopčano sa pitanjem imena za maternji jezik. Ćirilica je izvorno, vlastito pismo srpskog jezika, a latinica pismo na kojem se piše srpskim jezikom. Ne da nijesu ravnopravne nego je prisutno tzv. latinizovanje. No, i tu ima improvizacija − nema smisla favorizovati ćirilicu, a zanemarivati ime jeziku − srpski, a ostrviti se na latinicu koja se vezuje za „crnogorske jezike”, jer praksa to demantuje. Ćiriličko nasljeđe se podvodi pod istraživanje „crnogorskih jezika”, crnogorski se piše i ćirilicom. Falsifikuje se sve i nema sabornog pristupa, razgovora, dijaloga... Mala-velika Crna Gora podijeljena, izdjeljenija nego ikad. Veliki je problem i ćutanje intelektualne elite, ne samo oko ovog nego i ostalih društvenih pitanja. To je zabrinjavajuće stanje duha, duha koji se ne buni. Na primjer, naziv Filološki fakultet je samo na latinici, a tu su Studijski program za ruski, srpski... I nikom ništa. Sva administracija na latinici... Kao bijela vrana štrči neki dopis na ćirilici.
•​ Šta predlažete da treba učiniti kako bi ćirilica bila zaštićena i u praksi?
− Kao pojedinac ste nemoćni pa makar bili Ajnštajn. U nekim gradovima u Primorju (Herceg Novi, Kotor) učinjena je prava stvar: nazivi su ispisani i ćirilicom, i latinicom. Očigledno, to sve može, ali je to u domenu lokalnih samouprava, politike. Mislim da treba otvoriti konstruktivni dijalog po tim pitanjima, organizovati rasprave, okrugle stoleve, uz prisustvo političkih subjekata koji to dobrano kreiraju. I izvući najbolja rješenja i zaključke. Pojedinci mogu uvijek izabrati − da pišu ćirilicom, a to nije malo. No, to ne mora biti isključivost.
Aleksandar ĆUKOVIĆ

---

Sve je s mjerom
•​ Da li se u eri slike, fotografije, emotikona uništava ljepota jezika? Koliko smo skloni kvarenju jezika?
−Užurban život ili slika takvog života dokida nam strpljenje, trpljenje, „žrtvovanje”. Pomno se sluša i doslušava ono što je negdje u našem interesu. Mimo toga, ili osjetite pogled u pod ili negdje u daljinu. Crnogorci (Srbi i Crnogorci) su filozofi rođeni, pa oni to tako. Na pola rečenice svi smo smislili odgovor. Na veliku sreću, tzv. običan svijet nije takav. Oni su prirodni, pa im je priča prirodna. Što se tiče ere za koju pitate, mislim da je sve s mjerom, dozirano, kao simbol, opravdano. I tu se katkad, ukoliko sam dobro primijetila, osjeti kreativnost. Ipak, živu riječ i sve što ide uz nju, ništa ne može zamijeniti.