Djecu treba u najranijem dobu suočavati sa životom onakvim kakav jeste, sa njegovim lijepim i lošim stranama i zato teatar za djecu mora da poseže za realnim životom, a ne za nekim „izvitoperenjima”, kaže reditelj Zoran Rakočević, nakon uspješne premijere predstave o Ivu Vizinu kao dječaku, rađene za dramsku dječju scenu podgoričkog Gradskog pozorišta, kotorskog Centra za kulturu i Kotorskog festivala pozorišta za djecu.
Tekst Lele Milošević najbolje je bilo učitavati kao melodramu koja se bavi odrastanjem dječaka Iva Vizina, i njegovom generacijom od 10 do 12 godina, u epohi, odnosno vremenu kada je on zaista i živio. Nijesu imali mnogo dokumenata o Vizinovom djetinjstvu, tekst su tumačili i učitavali „na način da se pitaju što nama danas neko djetinjstvo jednog velikog malog heroja znači”, dodaje Rakočević.
– Ja sam za maštu, za razvoj dječje imaginacije, jer i to je sastavni dio i djetinjstva i odrastanja, ali djecu treba pripremati za ovaj život, kao i za ovo društvo – onakvo kakvo jeste. Znate i sami za razočaranja kada djeca saznaju da Deda Mraz ne postoji – kaže Rakočević.
● Šta znači to mali – veliki heroj? Može li se tu povući analogija sa emisijama Dragana Radulovića o malim herojima `80-tih godina 20. vijeka? Ima li uopšte sličnosti današnjice sa početkom 19. vijeka, vremenom Iva Vizina?
– Drago mi je što ste spomenuli Dragana Radulovića, jer mislim da je doba kada je on snimao, stvarao, prije 30, 40 godina, bliže djetinjstvu s početka 19. vijeka, nego ovom periodu danas, iako su istorijski danas i vrijeme Dragana Radulovića mnogo bliži. Posljednjih godina je ne samo tehnologija, već brzi ritam promijenio čovjekov život u potpunosti. Kao dijete nisam imao mobilni telefon. Prvi mobilni telefon dobio sam s 18 godina, jer je moj otac prvi mobilni kupio kad sam ja imao 15 godina. Zapamtio sam svoje djetinjstvo u maštanju, ali i u nekakvom ne tako laganom otkrivanju svijeta. Danas, zahvaljujući internetu i modernim pretraživačima, sve je dostupno, sve je „na izvol`te”, sve je napravljeno da ne postoji sreća u samom istraživanju, traženju. Ne mogu da shvatim djetinjstvo današnjih klinaca. Recimo, meni igraonice za rođendane nijesu jasne, igrice za bebe, sva ta tehnologizacija nije mi jasna, ne razumijem je do kraja. Jeste da im je s jedne strane lakše, ali isto tako i dosadnije im je. Klincima je danas toliko dosadno da su oni apsolutno uskraćeni za štošta. Nekada sam crtao mapu svijeta, na drvetu pravio kuću, a oni mogu da je kupe i sastave. Mapu svijeta mogu da otvore na telefonu. Za njih tehnologija sve može – da mašta mnogo bolje, šarenije, uspješnije i zabavnije, ali sve mi je to nekako disfunkcionalno. I ono što je radio Radulović, snimajući djetinjstva, gdje ima puno patnje, siromaštva, mnogo bosonogog djetinjstva, ali to ne mogu da nazovem nesrećnim djetinjstvom. Ono je možda puno čežnje i želje za onim „imati”, za igračkama, putovanjima, ali sa distance, kada odrastao čovjek sagleda to djetinjstvo, to su fantastične stvari. Današnji klinci neće zapamtiti svoje djetinjstvo. Neće, jer će ga pamtiti samo po tehnološkom napretku i to je tragično. A, Radulović je radio emisije sa klincima kakav je Ivo Vizin, to je mali heroj. Vizin nije veliki što je oplovio svijet, veliki je jer nije zaboravio porodične vrijednosti, majku, sestru, prijatelje, i on je oplovio svijet, i to je kasnije postalo vrlo lako kad si tako veliki heroj.
● Da li mi kao društvo činimo nešto da olakšamo, da pomognemo djeci, malim – velikim herojima? Čini se da ovaj neoliberalni kapitalizma nije sklon humanizmu...
– Mali heroji, nažalost, za ovo društvo ne postoje. Ti mali heroji jedino postoje ako dođu u centar nekog rijalitija, pa se oni njime počnu baviti na Fejsbuku, u nekoj akciji... U ovom društvu i državi ne postoji socijalni mehanizam koji o njima brine, za razliku od onoga, kako ja smatram, lijepog sistema na koji su navikle starije generacije, a koji je imao socijalne programe, imao je poluge kojima su se donekle ublažavale loše okolnosti. Neoliberalni kapitalizam, pak sve gleda iz prizme kapitala, i vjerujem da mali heroj, koji ne može da se unovči, ne znači puno na tržištu. Jer, mi smo svi, nažalost, roba i svi imamo svoju cijenu, etiketu, profil, koji je vrlo poznat. Mali heroji, nažalost, postoje u zapećku i ja bih volio kada bi oni bili u prilici da vide ovu predstavu.
● Koliko je danas teško biti optimista, biti dijete?
– Možda sebi dajem previše za pravo što pričam o djeci, jer još nemam svoju djecu, pa ne mogu pričati iz ugla roditelja, ali razmišljam o tome mnogo. Jeste, ovo je surov svijet, ali baš iz tog razloga mislim da mu se ne treba predati. Ništa od ovoga nije od juče, ovo su neke stvari koje nastaju u procesima koji traju odavno. I nažalost, pretvoreni smo u robu, finansijski podatak, tržišni, ali, s druge strane eto pozorišta, koje je samo po sebi kao institut vrlo optimistična stvar. Da živim u nekoj vrsti pesimizma i odustajanja sigurno se ne bih trudio da realizujem neki pozorišni komad, plasiram ideju, bavim se određenom temom, paradoksom, koji izvire iz surovosti ovog društva. I zato i jeste djeci teško, jer djeca su dio toga društva, od malih nogu su upozorena da treba da se bore, da su i oni samo dio jednog velikog dobro organizovanog takmičenja gdje treba da se pokažu. A, šta je druga solucija – trenutno ne znam odgovor. Korijen ovog sistema nije u nama, već je dalekosežan. Da li bi mogao da se napravi bolji društveni poredak, vjerovatno – da. Ne mogu svojim rediteljskim pozivom da doprinesem mnogim stvarima, ali mogu da se bavim određenim društvenim fenomenima.
● Znači li to da su ljudi u pozorištu i dalje aktivisti?
– Pozorište je najmoćniji aparat za realizaciju takvih stvari. Ono je umjetnost koja najbolje može da odgovari na aktuelni momenat, a to ne može ni jedna druga umjetnost. Možemo sada da pričamo o ličnim preferencijama, o tome što neko voli, više ili manje, recimo ja volim i film i muziku, smatram da je vjerovatno muzika najsavršenija stvar čovjekove baštine. No, i prije četiri, pet hiljada godina, najveća moguća kazna bila je građaninu zabraniti odlazak u teatar. Crnoj Gori fali još pozorišta, nedostaju joj polja da se ostvarujemo. Crna Gora nažalost ima samo tri profesionalna pozorišta i nešto malo nezavisne scene koja nema prostor da funkcioniše kako treba, jer se njome sistemski niko ne bavi, kao ni pozorištem. Mi moramo misliti i na to da je Podgorica sada grad od 200 – 250 hiljada stanovnika i da ne može da živi od repertoara dva teatra i dvije scene koje trenutno imamo. Jer, u bilo kojem evropskom gradu od 250 hiljada stanovnika postoji barem 10 pozorišta od kojih dio mora da finansira država, dio grad, a dio mora da se finansira od sredstava sa strane. I kada neko kaže da nema novca za kulturu, to je toliko nevjerovatan podatak, s druge strane svakodnevno smo zapljusnuti informacijama da novca za neke druge stvari i te kako ima. Novca u ovoj državi ima, poklanja se firmama, i ne ubira se od svakog, već od starica koje prodaju kupus na zelenoj pijaci. Novca zapravo toliko ima, samo se akumulira na potpuno pogrešan način i raspoređuje se na pogrešan način.
● Na šta konkretno mislite?
– Nije mi jasno, recimo, zašto se značajan dio novca zaista ne uloži u nezavisnu pozorišnu scenu. Zašto svake godine izađu klase reditelja, glumaca, sa FDU za koji smatram da je odličan u poređenju sa sličnim fakultetima u regionu, a s kojim se Univerzitet Crne Gore trenutno sprda, ne znam iz kojih razloga. Jer, ne gradimo identitet na ne znam čemu, nego ga gradimo upravo na akademskim institucijama među kojima je i FDU. Dolazim na to i koliko su bitna pozorišta kada je u pitanju naš identitet kao društva. Šta su naše teme, gdje smo, kako gledamo na određene stvari, kojim se fenomenima bavimo, šta je s ljudskim pravima, šta je s marginalizovanim grupama, šta je s tim neokapitalom koji razara čovjeka i njegovu porodicu, razara mu bivstvo, slobodno vrijeme, slobodu govora koju, navodno, etiketira i garantuje… Tim stvarima moramo da se bavimo, ali iza nas mora da stoje kapital i apsolutna opredijeljenost ove države da se mi bavimo time. Pa nije država – gusle, spomenik na trgu, Porto Montenegro, most Milenijum... ili, na kraju krajeva, nije ova država budući autoput Bar – Boljare. Stanje ove države je stanje akademskih građana u njoj, i zato smatram da tek treba da organizovano zavrijedmo da Podgorica ima 20 nezavisnih pozorišnih scena, da svaki grad ima jednu scenu, a svaki veći grad dvije, tri... Tek tada ćemo početi da pričamo o pluralizmu, i tek tada u tom pluralizmu ćemo moći da razgovaramo i budemo ozbiljno društvo. Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Dokaži da znaš, osnuj pozorište
● Koliko je teško mladom čovjeku da se ostvari, da nametne svoju ideju i da je realizuje na način na koji bi htio?
– Imao sam sreće više od prosjeka da budem angažovan u više crnogorskih teatara i jeste splet nekih okolnosti i činjenice da u Crnoj Gori nema mnogo pozorišnih reditelja. Imao sam sreću da me angažuju i u pozorištu i na nezavisnoj sceni. I dalje ne znam koji je ključ. Možda je ključ – raditi, boriti se da te neko vidi, i da osnuješ svoje pozorište, kao što sam učinio s nekim mojim drugovima – KORIFEJ. I mi samo hoćemo da nas neko vidi, mi ne trebamo pomoć da nešto realizujemo, već samo prostor da to neko vidi i vrednuje, a to je u Crnoj Gori veći problem nego neke druge. Kao reditelj ne bi trebalo da se time bavim jer je to više produkcijska stvar. Sad je izašla super predstava „Sobe”, produkcije „Prazan prostor”, reditelja Mirka Radonjića. Mislim da je to jedan od najvrednijih pozorišnih projekata kod nas u zadnjih nekoliko godina i svima preporučujem da ga pogledaju, i to je dokaz kako može i kako mora.


Aktuelizacija paradoksa
● Šta Vas privuče ili odbije od teksta? Da li već čitajući ga, imate vizuelizaciju kako bi to moglo da izgleda na sceni?
– Viuelizacija mi obično malo kasnije dolazi, a prvo je tematski okvir. Čitao sam juče neki tekst koji me potpuno zapalio. Prvo je koliko me se tiče, koliko nas se tiče, što je ovaj htio da napiše, što bih ja od toga odabrao, i aktuelizacija paradoksa koji je na prvom mjestu društveno prisutan i koji sigurno izvire iz pora crnogorskog društva, i svjetskog, uostalom. Fenomen tematskog paradoksa – bez toga nema teatra. A, vizuelno je u službi paradoksa, to je novi segment, nova strana problema.