Savremeni čovjek provede trećinu vremena koje koristi za razgovore u nekoj vrsti ogovaranja. Negativno komentarisanje tuđeg stila života, tuđih odluka i izbora u odsustvu osobe o kojoj je riječ za neke ljude predstavlja „duševnu hranu”, a za neke verbalnu (ne)disciplinu pomoću koje stavlja u drugi plan vlastite promašaje.
Zašto ogovaramo, da li imamo ikakvu psihološku dobrobit od takvog ponašanja i kako da se zaštitimo ako postanemo meta ogovarača za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
- Ogovaranje je jedna od formi verbalne agresije, pokušaj odbrane kada procijenimo da nismo u stanju da se zaštitimo na drugi način ili da postupimo onako kako bismo željeli – kaže psiholog Vuković. – Kada o drugim ljudima govorimo loše mimo njihovog prisustva, privremeno eliminišemo osjećaj vlastite nemoći i potiskujemo činjenicu da nismo dovoljno sposobni da nešto promijenimo u svom životu. Osuđivanjem tuđih izbora ponašanja, karakternih crta, navika i temperamenta donekle zaboravljamo na sopstvenu nemoć da rastemo kao pojedinci i da postanemo najbolja verzija sebe.
Šta, zapravo, govorimo o sebi kada ogovaramo druge?
- Psihološke dobrobiti ogovaranja su emitovanje uljepšane slike o nama samima i „kupovina povjerenja” osobe sa kojom pričamo. Kada razgovaramo o nečijem ponašanju i komentarišemo tuđe izbore koji nam se ne dopadaju, s jedne strane prema sagovorniku se postavljamo zaštitnički, jer ga upozoravamo da je osoba koju o kojoj pričamo, odnosno koju ogovaramo loša. S druge strane, „o istom trošku” predstavljamo sebe kao „bezgrešnog pravednika kojem tako nešto nikako ne može da se dogodi”.
Koje je najdublje uvjerenje osobe koja ogovara?
- To je predstava da ćemo se snažnije povezati i zbližiti sa onim ljudima koje „upozoravamo” na tuđe negativno ponašanje. Kreiranje slike o „zajedničkom neprijatelju” na određeno vrijeme i može da rezultuje zbližavanjem, ali je to zbližavanje veoma krhko i traje samo dok „druga strana” ne promijeni mišljenje; tada se prekida glavna spona između ogovarača i onoga ko je slušao ogovaranje. Prijateljstva koja počivaju isključivo na ogovaranju treće osobe, bez dijeljenja sličnih životnih vrijednosti, ne mogu da prerastu u trajna prijateljstva.
Može li ogovaranje da pruži olakšanje?
- Ponekad može, ali je ta vrsta olakšanja kratkog daha, posebno kada osoba koja ogovara preuzima na sebe ulogu žrtve i ne čini ništa da bi promijenila svoj život. Kada komentarišemo nečiji uspjeh koji je, kako smo procijenili, uslijedio bez adekvatnog angažovanja, ogovaranje je neka vrsta nevidljive osvjete. Međutim, puko prepričavanje i osuda tuđih poteza uz izostanak bilo kakve akcije u vlastitom životu, ne mogu da budu psihološki ljekoviti na duže staze. Kada ogovaramo, očekujemo i vrlo često dobijamo podršku onih koji nas slušaju. Ali, kada usvojimo takav model ponašanja, zarad dobijanja podrške rizikujemo da provedemo život u patnji i konstantnom žaljenju, umjesto da se trgnemo i učinimo sve da promijenimo stvari koje nas ne čine srećnima. Zbog toga oni koji slušaju dok ogovaramo druge nisu ni naši pravi prijatelji, jer nas drže zaglavljenim u negativnim osjećanjima koja su nas obuzela i ne podstiču da se oslobodimo sopstvene neadekvatnosti i nemoći.
Kako se osloboditi potrebe za ogovaranjem i na kako bi trebalo da postupimo prema osobama kojima smo „trn u oku”?
- S obzirom na to da gotovo uvijek ogovaramo iz vlastite nemoći, jedini način da se oslobodimo tog osjećanja jeste da se zauzmemo za sebe i da pronađemo način na koji ćemo riješiti ono što nas muči. Trebalo bi, dakle, da se fokusiramo na sebe umjesto na druge ljude, da spoznamo koje su naše slabe tačke i da intenzivno radimo na tome da ih se oslobodimo, da ih prevaziđemo i pretvorimo u svoje izvore moći. Kada uložimo energiju u sebe, u ostvarenje vlastitih želja i snova, rezultati neće izostati. Tada nećemo imati potrebu da „gledamo u tuđe dvorište”. Ako smo mi meta ogovarača, jedini ispravan način da razriješimo situaciju jeste da razgovaramo „oči u oči” sa onom osobom kojoj smo „trn u oku”. Iako je tada teško kreirati prijateljsku atmosferu, jer dolazi do „sudara” dva ega, asertivan pristup problemu može i te kako da bude od koristi. Ali, ukoliko shvatimo da „druga strana” ne želi da razgovara ili iz nekog razloga nije u stanju da prihvati argumente, ne preostaje ništa drugo nego da je pustimo da se bavi tuđim životom dokle god ne uvidi da to radi isključivo na svoju štetu.
Snežana Moldovan